Ediciones Inéditas – Los Angeles

Ova fotografija kačketa kruži internetom kao kontrapunkt sada već [bivšem] predsedniku Donaldu Trampu i kačketu koji je on učinio poznatim. On služi kao vizuelni podsetnik da je veliki deo teritorije SAD nekada bio meksička nacionalna teritorija. Čikanx čin deturnamenta.[1] Doduše, čin deturnamenta kojemu nedostaje kritička analiza meksičke istorije. Naime, da značajni deo nacionalističkog žara čikanx pokreta proizilazi iz gubitka meksičke teritorije u rasističkoj agresiji od strane SAD-a. Ona je za ishod imala Sporazum iz Gvadalupe Hidalga 1848., kojim je SAD-u „predata“ teritorija danas poznata kao Kalifornija, i velika oblast koja, ugrubo, obuhvata polovinu Novog Meksika, najveći deo Arizone, Nevade, Jute i delove Vajominga i Kolorada.

Prošle godine su dvojica umetnika odlučila da obeleže severnu granicu Meksika iz 1821. postavljanjem obeliska koji leže duboko unutar trenutnih granica SAD-a. Danas taj istorijski oblik Meksičke republike nazivamo Prvo meksičko carstvo; to carstvo se prostiralo preko velikog dela Centralne Amerike, zahvatajući nacionalnu teritoriju Kostarike. Da su ovi umetnici obeležili južnu granicu Carstva, očiti previd tog projekta bio bi nam vidljiviji. Da, oni tvrde kako žele da prikažu prolaznu prirodu granica, ali nehotično ukazuju na to šta projekat Meksičke republike zapravo predstavlja: ekstrakciju kapitala unutar njenih granica, bez potrebe za agresorskim ratovima (kolonijalizmom); projekat koji preferira klasni rat kroz privatizaciju prirodnih resursa[2] u zajedničkom vlasništvu i ekstrakciju viška vrednosti od svog urođeničkog, crnačkog i mestičkog stanovništva. Nekada je ovaj državni projekat vladao daleko prostranijom teritorijom. Nostalgična slika miroljubive domovine koju čikano ljudi često projektuju na Meksiko počinje da gubi sjaj. Uprkos tome, iz te nostalgije je rođen značajan deo čikano nacionalizma.

Nakon globalnog poraza levičarskih političkih partija na izborima (naročito u Latinskoj Americi, ali i u Grčkoj i nekim drugim mestima), činilo se kao da je na pomolu bila globalna vladavina krajnje desnice. U određenoj meri to i jeste bio slučaj, videli smo uspon Trampa, Džonsona, Višegradske grupe i Bolsonara. S obzirom na njihovu vatrenost u potpirivanju surovih graničnih režima, održavanju belačke nadmoći i ubojitih rasističkih zakona, osnaživanju dodatnih klasnih podela i represije anarhističkih i antifašističkih aktivnosti, uz manje ili više otvoreno ohrabrivanje, ako ne i direktno podržavanje nacionalističkih, rasističkih i neonacističkih uličnih siledžija, oni definitivno predstavljaju veoma konkretnu opasnost za sve one koji se protive njihovom režimu i koji se bore za slobodu i socijalnu pravdu.

Međutim, jačanje podrške krajnjoj desnici na izborima, doprinelo je formiranju drugog ekstrema koji hrani nacionalizam, naizgled suprotstavljenog, ali jednako opasnog, no drugačijeg imidža i metodologije: prevlasti ekstremnog centra. 

Nina Čolović

Nekim jezicima moguće je, kažu, odrediti točan datum, ako ne i neposredni uzrok smrti. Takva vrsta forenzike načinjena je nad veljotskim na otoku Krku, dijalektom nekada razgranatijeg dalmatoromanskog, čiji je posljednji govornik Tuone Udaina Burbur poginuo 10. juna 1898. u eksploziji mine pri izgradnji jedne lokalne ceste. Kada je 1897. lingvist Matteo Bartoli u razgovoru s Udainom krenuo zapisivati riječi, fraze i sjećanja na veljotskom, naišao je na ne toliko pouzdana kazivača koji se jezikom nije služio punih dvadeset godina. Potraga za jezikom na njegovom izdisaju već je početak izgradnje nekog oblika sjećanja na jezik, struganje uspavanki, brojalica, predaja i još uvijek neishlapjelih riječi s dna želuca, jer jezik presušuje nešto prije odlaska onih koji su ga posljednji poznavali, u trenutku kada presuše razgovori i drugi oblici komunikacije među govornicima. Smrt jezika događa se s odumiranjem govornih kolektiva, dezintegracijom govorne interakcije i govornih mreža, pri čemu mrtvozornički izvještaji rijetko navode slučajne i nesretne okolnosti. Drugi varijeteti dalmatoromanskoga, koji su se govorili i na otoku Rabu, u Zadru, Splitu, Dubrovniku, Ulcinju, Budvi i drugim priobalnim naseljima, već u 15. st. izblijedili su u toponime, supstrate čakavštine te dijelove ribarskoga i pomorskog nazivlja, istisnuti mletačkim, veljotski kasnije i talijanskim i južnoslavenskim idiomima. Povijest standardnoga talijanskog jezika, koji nastaje na dijalektalno raslojenom području 1861., ujedinjenjem apeninskih država, konačnim odabirom i razradom firentinskoga toskanskog, kao i povijest južnoslavenskoga idioma stasalog na novoštokavskoj osnovici, imaginiranog u četiri standardne varijante, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom (BCHS) ili, tridesetak godina ranije, hrvatskosrpskom / srpskohrvatskom, u koje će se utopiti dalmatoromanski i njegov veljotski dijalekt, još su jasnijim pokazateljima da nastanci i nestanci jezika nemaju nikakve veze sa slučajnostima i prirodnim zbivanjima. Dalmatoromanski, mletački, BCHS i talijanski poprištem su različitih ozljeda, vođenih povijesnim, ekonomskim i političkim kontekstom, i prouzročenih (strukturnim, kasnije i planskim) modeliranjem govornih mreža sukladno religijskim, imperijalnim / kolonijalnim i državnim politikama i interesima. U ovome će se tekstu razmotriti načini na koji su govorne mreže eksploatirane, modelirane i usmjeravane kao povijesni resursi i alati u izgradnji naroda te, kako nekadašnjih tako i suvremenih (nacionalnih), država te propitati mjesto standardizacije (ako bismo se uopće dogovorili da to mjesto postoji) u emancipatornim lijevim politikama (ili koje teže da takvima budu) s pogledom na različite ciljeve i kontekste osmišljavanja i provedbe.

Ideje o nacionalizmu u Čovjeku bez osobina Roberta Musila

U poražavajućoj situaciji rastućih nacionalističkih sentimenata popraćenih “psihozom rata” i “psihozom mira”, kako će ih kasnije nazvati, mladoga Roberta Musila (1880.-1942.) morio je problem ljudskih strasti. Kasnije će po tom pitanju zaključiti: “Nije tako da imamo previše intelekta, a pre malo duše, već pre malo preciznosti za pitanja duše.”

Izbijanje prvog svjetskog rata imalo je značajan utjecaj na ironično distanciranoga tridesetčetverogodišnjeg Roberta, koji je u to doba započeo svoj duboki angažman s političkim pitanjima. Unatoč tome što je i prije rata pisao o uskogrudnosti buržujskoga društva, u turbulentnom periodu između 1914. do 1921. napisao je mnogo eseja, posebice na temu nacije i nacionalizma. Njegove su se ideje i osobni osjećaj za identitet značajno mijenjali tijekom vremena, od kulturnog nacionalizma, pa sve do zaključka kako je nacija fantazija: “Preciznosti radi, nacija je fantazija (“Einbildung”) u svim verzijama u kojima je do sada bila ponuđena.” Pri tumačenju nacionalizma i ratnog entuzijazma, Musil se nije oslanjao niti na psihologiju mase, niti na tendenciju patologiziranja tih sentimenata, već je radije težio slijeđenju kontinuiteta ljudskoga iskustva.

Ipak, ovaj se tekst ne bavi njegovim esejističkim opusom, već radije predstavlja, nadam se, uvjerljiv prijedlog za čitanje djela koje možda predstavlja jednu od naj kompleksnijih analiza mita nacije i nacionalizma, roman Čovjek bez osobina.¹