De Passage – Pariz

Tekst koji slijedi napisan je i široko distribuiran u jeku pokreta Žutih prsluka krajem 2018. i početkom 2019. godine u Francuskoj. U ovom su periodu, ali i kasnije, manje ili više izravne reference na koncept naroda bile stalne i sveprisutne. Iako su anarhistkinje i druge pojedinke navodno neprijateljski nastrojene prema bilo kakvom obliku nacionalnog konsenzusa bile u velikoj mjeri prisutne u ovom pokretu, antinacionalističke kritike bile su vrlo rijetke i pretežno usmjerene protiv ekstremno desničarskog ološa. Njihovo istjerivanje iz demonstracija često je proglašavano konačnom pobjedom nad nacionalističkom kugom. Međutim, i kod desničarskih i kod ljevičarskih prosvjednika bili su prisutni isti neupitni nacionalni simboli: nacionalne zastave (često upotpunjene regionalnim zastavama), reference na revoluciju iz 1789. (kao što su giljotina i Ustavotvorna skupština), slogani koji apeliraju na “ naše” ljude, napadi na “strani” kapital (multinacionalne kompanije, kamioni koji uvoze proizvode koji su konkurencija “nacionalnom” tržištu, itd.)… “Pitanje imigracije” u ovom je pokretu jednostavno izostavljeno, iako su se diljem Francuske u isto vrijeme neprestano događale pobune u zatvorima za migrante bez dokumenata. Sve to u rijetko viđenoj samodopadnoj tišini koja je stotine izljeva ksenofobije utapala u normalu svakodnevice, a koja je slučajno bila i normala pokreta Žutih prsluka. Oni koji su prekinuli tu šutnju ili su potpuno ignorirani ili najčešće tretirani kao izdajice Naroda…

Riječ “narod” ovdje se koristi u njenom historijskom smislu koji je formiran nakon Francuske revolucije. Engleska riječ “People” ne može u potpunosti prevesti povijesno značenje francuske riječi peuple koja je prisutna ne samo u francuskom ustavu kao obična istoznačnica “nacije”, već i u svakodnevnom govoru gdje se može odnositi na masu onih koji nisu u vladi (uključujući i bogate), kao i na etničku skupinu (slično engleskom “a people”). Drugim riječima, francuski peuple je istovremeno narod kao “raja”, “narod” kao u “Mi, Narod” američkoga ustava i “narod” kao u “Francuzi su čudan narod”.

Ovaj članak je napisan s nadom da će nanijeti zlo nacionalnom konsenzusu. Sada kada je pokret Žutih prsluka sretno mrtav, pitanje koje postavljamo važnije je no ikad. Nacionalni idiotizam koji mu je prethodio nije masovno doveden u pitanje, ni od strane anarhista, niti od bilo koga drugog. Ništa nam ne govori da kriza izazvana Covidom-19 i njezini nastavci neće ojačati ovu strašno glupu ideju. Iz tih nam se razloga čini da valja uložiti napore u tom smjeru.

Radnici! Upamtite – laskanje moćnima pokazuje prezira vrijedan nedostatak principa, ali laskanje narodu je zločin!

– Flora Tristan, pismo, 29. ožujka 1843.

Nije li primamljivo obratit se na „Narodu”? Za početak, sam je izraz pomodan. Svakako, ne po prvi put u povijesti, ali budući da se doima posvuda prihvačenim, čini se neophodnim obraniti ga.

Štoviše, romantično je. Uzbudljivo. Impozantno. Kad primjerice pozivamo Narod da ustane protiv elita, to zvući tako srčano, iako ne čini ništa više do li navlačenja zaglušujučega mrtvog tereta svih revolucija i društvenih pokreta prošlosti.

Pamtimo pobijede „Naroda” koji je sjekao glave kraljeva, „Naroda” koji je gradio barikade, „Naroda” ujedinjenog protiv nepravdi velikih i moćnih. Zaboravljamo da je taj isti „Narod” masakrirao protestante, muslimane i židove. Da je urlao od radosti na javnim smaknućima (jesmo li danas toliko daleko od toga?). Da je držao žene podalje od svojih pobjedničkih povorki. Da „Narod”, ukratko, ne samo da nikad nije bio ujedinjen, nego da čak nadmoćna većina naroda nije nikad propustila priliku da satre sjeme pobune pod svojim nogama.

Kaže se da je jučer prošlost, pa tako nasumično govorimo o narodu sa sela, narodu s mora, narodu u prslucima ili šalovima, o suverenitetu naroda, bijesnom narodu, narodu na ulicama, ali i o tihom narodu, narodu s lijeva i narodu s desna, o malom narodu, o predstavljanju naroda, zaboravljenom narodu… svatko sa svojim poimanjem naroda – za svakoga ponešto!

Ali kakve to ima veze? Treba pripadati Narodu! To je snaga, pravda, budućnost. Ukratko, to je ono Dobro, a uz sve te slike, to je i ono Lijepo. Toliko je dobro i lijepo da se svatko natječe da dokaže da je dio naroda. Užitak je pripadati narodu. Akademici kriju svoje diplome, političari svoju moć, šefovi svoje bogatstvo, i svi marširaju zajedno, ruku pod ruku – nije li dobro biti među rajom? Sad sam ja na redu, i ja pripadam narodu, ili barem moji roditelji. Toliko je važno pripadati!

Ipak, ako grebemo i grebemo, počinje svrbiti. Mi smo narod. Sjajno. Ali koji?

Narod kao radništvo? Ali šefovi koji mogu samo izrabljivati, ne rade li i oni? Jesu li i oni dio naroda? Da, oni „mali” (trgovci, poljoprivrednici, obrtnici…), ali ne i oni veliki? Prema kojem mjerilu?

Narod kao siromasi? Izvrsno, ali da razjasnimo: tko su ti siromašni? Oni koji „profitiraju od sustava”, primjerice, jesu li oni „loši” siromasi? Buržuj koji propada, pripada li on narodu? Proleter koji je najzad kupio kuću s okućnicom i ogromni auto s pogonom na četiri kotača nakon 30 godina mukotrpna rada, dijeli li on još uvijek bijes naroda?

Trebalo bi postaviti granice, dogovoriti neke kriterije pripadnosti narodu. Na primjer: da nemamo moć ni nad kim. Ili da nismo posjednik. Ili da smo za emancipaciju i slobodu za sve pojedince.

Moramo biti oprezne i oko toga protiv čega se narod bori. Primjerice: protiv svih muškaraca i žena države, crkve i kapitala (a kad kažemo da se „bori”, tu podrazumijevamo sva fizička sredstva borbe). Takvo je bilo jedno od značenja te riječi tijekom Komune i društvenih pobuna koje su uslijedile prije nego što su reakcionari jednom zauvijek odbacili to značenje…

Bez kriterija, sve prolazi, sve se tali u kotlu naroda, a da nitko ne zna tko točno ima pravo da bude tu. Oni koji se bune marširaju pored onih kojima se gadi bilo kakva pobuna, (prava) sirotinja maršira uz drugu (malo manje pravu) sirotinju koju mrzi, radništvo prati svoje gazde i liberalne menadžere… Budući da vidimo kako su u narodnim masama svi prihvačeni i kako je sve oprošteno, moramo postaviti sljedeće pitanje: što tvori jedinstvo ovoga najsjajnijeg i najveličanstvenijeg Naroda?

„Mi” navodno živimo na istoj zemlji (bila ona široka na tisuće kilometara), „mi” govorimo istim jezikom (oni koji su došli nedavno se rijetko uzimaju u obzir), „mi” živimo prema istim zakonima… Da bude jasno: nije li jedinstvo ovoga izuzetnog Naroda jednostavno sagrađeno na njegovim nacionalnim granicama? Jek ako pogledamo dovoljno dobro i ako slušamo njegove glasnogovornike, zaista postoje geografska ograničenja koja definiraju naš Narod – naše radništvo i naše siromahe! Ponekad je dovoljno odšetati nekoliko metara da postaneš tuđi radnik, tuđi siromah. Sada sve postaje drugačije, narod je odjednom puno uži kad si na krivoj strani ograde.

Reći ćete da tjeramo mak na konac. Ali ako inzistirate da nešto ispisujete po svojim transparentima i izvikujete na megafone, mogle biste također znati o čemu govorite.

Jer ako to doista nije ni Narod radništva, niti Narod siromaha, čak niti Narod razočaranih, ako to nije način da se stane protiv svih ostalih, što preostaje od ove ujedinjene fronte? Čak i ako je francuski Narod nekoliko stoljeća vjerovao da je moguće predstavljati vrijednosti koje su istovremeno „njihove” i „univerzalne”! Besramnost te kontradikcije razmjerna je civilizirajućem barbarstvu kojega je poslao širom svijeta.

Vrlo vjerojatno malo toga, ili ništa, razlikuje Narod koji se bori protiv svojih elita od istoga Naroda koji se bori protiv drugog Naroda ispred sebe. Borimo se protiv političke i financijske elite, ali rado glasujemo za gospodare koji nas predstavljaju (ili smo razočarani što nas ne predstavljaju dovoljno dobro). Borimo se protiv toga da život bude robija, ali želimo spasiti naša poduzeća u našoj zemlji koja nam osiguravaju naše poslove. I u istom pokretu zaboravljamo golem narod masakriranih i izrabljivanih, koji povijaju leđa na „našim” granicama kao i svugdje drugdje, uvijek iz istog razloga što su samo oruđe svojih gospodara, a ne gospodari vlastitih života.

A sva ta smješna pitanja o pripadnosti puno su grublja kad zapravo imaš tu nesreću da si radnica i/ili siromah. Teško da su to pitanja života ili smrti za diplomate, biznismene, umjetnike i akademike. Dakle, rumunjski, etiopski i kineski radnici, bilo da žive u Rumunjskoj, Etiopiji, Kini ili Francuskoj, jesu li oni dio „našega” Naroda budući da su radnici i/ili siromašni?

Koliko god se duboko zagledale u narodnu močvaru, narod kao da ostaje jednostavnim dvojnikom nacije (makar i „nesvjesno” ili čak „nevino”). Zbog toga se ne može prestati kolebati između izjava o narodnom suverenitetu i obične ksenofobije, mada je to dvoje sasvim kompatibilno. Dok god takva umjetna tvorevina kao što je narodno jedinstvo ne bude satrana, narod će uvijek, zureći u vlastiti pupak, braniti svoj „rod” nauštrb svih ostalih.

Jer pupak umiruje. Pomaže nam da se sjetimo odakle smo došli. Također pomaže nam da znamo kamo idemo. Prirodno je da svako traži zajednicu s kojom će se ušuškati, grupu kojoj će pripadati. Kad je čovjek sam, svijet je tako prostran! Život se čini tako besmislenim!

Dvostruka prednost bivanja u grupi jest što je, s jedne strane, naša posebna uloga u potpunosti priznata, a s druge, naša individualna odgovornost sasvim razriješena. Kako praktično!

Biti dio naroda je, također, pitanje pripadnosti. Rođena sam u ovom dijelu svijeta, govorim ovaj jezik, dio sam njega. Moja svakodnevna djela, moje težnje, plitkost moje hrabrosti i veličina mog kukavičluka nemaju nikakvu važnost. Pripadajući Narodu, kupam se u njegovoj auri, nosim dio njegove slave i mogu komotno nestati bez ikakve odovornosti. Već sam netko (zapravo, nešto). Preuzimam nešto što je država za mene odabrala davno prije mog rođenja: moju nacionalnost, najnormalniji način života u ovome društvu, blagdane koje trebam slaviti, „dužnosti” koje prate „prava” s čijim se propitivanjem neću zamarati. Ne pitam se želim li zaista zauvijek biti dio ovoga naroda, čitavog tog naroda.

Čini se da je u ovim čudesnim vremenima neophodno uhvatiti se za neki identitet kako bismo držali glavu visoko gore. Trebaš tvrditi da pripadaš ovoj ili onoj skupini, često upravo onoj koju nikad nisi ni mogao izabrati, kako bi obranio prava koja su ti tako nepravedno oduzeta. Tako je osobna izolacija pobrkana s utrkom oko kolektivnih nepravdi, nepravdi koje bi mogle, makar privremeno, dati životu neki smisao, neku težnju k dostojanstvu. Ali, jao! Ispunjenje koje osjećamo kao članice pojedinih grupa pored fragmentacije koju ovo društvo namjerno proizvodi samo može skliznuti kroz prste, jer ovo je društvo poznato po tome što nas stavlja u razne kutije ne bi li nas čim bolje samljelo.

Narod nije iznimka. Njegovi branitelji nam s nemalim ponosom poručuju da Narod ne misli, Narod djeluje. Ovdje vas ponovo moramo razočarati. Narod, sam po sebi, nije ništa. Ne razmišlja. Ne djeluje. Da budemo potpuno iskrene, narod i ne postoji. Kao svaki fantom jedinstva, narod je samo nit koja nas vezuje uz naše sužanjstvo. To što jest ili nije narod, u potpunosti određuju oni koji drže njegove uzde. Ne samo kako bi ga rekuperirali, za što se svi suparnički tabori vole međusobno optuživati, već i kako bi mu pokazali put, vodili ga odozdo, protiv mraka i prema svijetlu. Ništa ne bi bilo logičnije: sama ideja narodnog suvereniteta, koja je danas opet u modi, može se ostvariti samo kroz političko predstavljanje; stado koje traži gospodara je jedini narod koji postoji.

Godine 1871. Gustave Courbet predložio je ukidanje boga dekretom. Ne klera, ne religije, ne crkve, samoga boga. Ako danas svi želimo imati zraka za disanje, možda je nužno otarasiti se ideje naroda. Ne samo populizma, koji naprosto raste na tom plodnom, fantomskom tlu. Čak ni nacionalizma, koji ga svodi na vlastiti kostur, već Naroda, dobrog starog Naroda.

Protiv nacionalnog idiotizma, više nego ikad moramo ustvrditi da pojedinci mogu pronaći jedni druge onkraj nacionalnih granica, dijeliti toplinu (jer nitko nije samodovoljan), smiješiti se i dijeliti zajednički trud. Za nas, taj trud treba ići protiv svega što dopušta ljudskom biću da naređuje drugome, i protiv svega što tjera drugog da se pokori.