Nina Čolović

Nekim jezicima moguće je, kažu, odrediti točan datum, ako ne i neposredni uzrok smrti. Takva vrsta forenzike načinjena je nad veljotskim na otoku Krku, dijalektom nekada razgranatijeg dalmatoromanskog, čiji je posljednji govornik Tuone Udaina Burbur poginuo 10. juna 1898. u eksploziji mine pri izgradnji jedne lokalne ceste. Kada je 1897. lingvist Matteo Bartoli u razgovoru s Udainom krenuo zapisivati riječi, fraze i sjećanja na veljotskom, naišao je na ne toliko pouzdana kazivača koji se jezikom nije služio punih dvadeset godina. Potraga za jezikom na njegovom izdisaju već je početak izgradnje nekog oblika sjećanja na jezik, struganje uspavanki, brojalica, predaja i još uvijek neishlapjelih riječi s dna želuca, jer jezik presušuje nešto prije odlaska onih koji su ga posljednji poznavali, u trenutku kada presuše razgovori i drugi oblici komunikacije među govornicima. Smrt jezika događa se s odumiranjem govornih kolektiva, dezintegracijom govorne interakcije i govornih mreža, pri čemu mrtvozornički izvještaji rijetko navode slučajne i nesretne okolnosti. Drugi varijeteti dalmatoromanskoga, koji su se govorili i na otoku Rabu, u Zadru, Splitu, Dubrovniku, Ulcinju, Budvi i drugim priobalnim naseljima, već u 15. st. izblijedili su u toponime, supstrate čakavštine te dijelove ribarskoga i pomorskog nazivlja, istisnuti mletačkim, veljotski kasnije i talijanskim i južnoslavenskim idiomima. Povijest standardnoga talijanskog jezika, koji nastaje na dijalektalno raslojenom području 1861., ujedinjenjem apeninskih država, konačnim odabirom i razradom firentinskoga toskanskog, kao i povijest južnoslavenskoga idioma stasalog na novoštokavskoj osnovici, imaginiranog u četiri standardne varijante, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom (BCHS) ili, tridesetak godina ranije, hrvatskosrpskom / srpskohrvatskom, u koje će se utopiti dalmatoromanski i njegov veljotski dijalekt, još su jasnijim pokazateljima da nastanci i nestanci jezika nemaju nikakve veze sa slučajnostima i prirodnim zbivanjima. Dalmatoromanski, mletački, BCHS i talijanski poprištem su različitih ozljeda, vođenih povijesnim, ekonomskim i političkim kontekstom, i prouzročenih (strukturnim, kasnije i planskim) modeliranjem govornih mreža sukladno religijskim, imperijalnim / kolonijalnim i državnim politikama i interesima. U ovome će se tekstu razmotriti načini na koji su govorne mreže eksploatirane, modelirane i usmjeravane kao povijesni resursi i alati u izgradnji naroda te, kako nekadašnjih tako i suvremenih (nacionalnih), država te propitati mjesto standardizacije (ako bismo se uopće dogovorili da to mjesto postoji) u emancipatornim lijevim politikama (ili koje teže da takvima budu) s pogledom na različite ciljeve i kontekste osmišljavanja i provedbe.

Kako su i zašto nastali standardni jezici

Za razliku od mletačkoga kojim su se bilježile carinske naknade, izračunavali porezi i pregovarale cijene levantskih začina, pamuka i svile, dalmatoromanski jezici bili su jezici bez (posvjedočene) pismenosti. Osnovne pretpostavke za stvaranje, konsolidiranje i funkcioniranje religija, carstava i država stvorene su razvojem i usvajanjem pisma, kojem su prvotni zadaci bili namirivanje ekonomskih interesa zemljoposjednika i trgovaca, zapis rgvedskih himni, kuranskih ajeta i starozavjetnih zapovijedi, a zatim i protezanje volje namjesnika boga na Zemlji svakim, pa i najzabačenijim, dijelom upravljana posjeda. Memoriranje je trgovačkih dugova ili praćenje opskrbe žitom posebnim načinima vezanja pamučnih užadi (quipusi kod Inka) ili pak većih komada religijskoga teksta recitiranjem zamijenjeno praktičnijom i složenijom mogućnosti pohrane i organiziranja ideja i ekonomskih odnosa. „U Starom svijetu ekonomska, administrativna, politička i ideološka funkcija pisma bila je nezaobilazna za koncentriranje rastuće moći dominirajuće elite. (P)isanje je kvalitativnim skokom s ureza na lončariji i drugih jednostavnih tehnika bilježenja do potpuno razvijenih, fleksibilnih sustava dokumentiranja kojim elita institucionalizira svoju moć kao država: centralizirana, transcendentalna i obično neupitna, osim kada je suočena s drugim državama ili snažnim frakcijama unutar sebe“ (Maisels 1999: 247). U odnosu na piktograme ili ideografe koji čine potencijalno beskonačne i ne toliko usustavljene sklopove znakova koji mogu varirati od situacije do situacije, ograničene opsegom i iskoristivosti materijala na kojima su bilježeni (kamenju, školjkama, glinenim posudama), pismo je minimalnim i (manje ili više u pojedinim razvojnim fazama) ujednačenim inventarom grafema omogućavalo neograničenu kreativnost u slaganju i visoku uniformnost u upotrebi. Pisanje je jamčilo trajnost, provjerljivost i nadogradnju podataka koji su se mogli zadržati, dopunjavati i elaborirati unatoč protoku vremena, ali isto tako, i njihovo filtriranje, organiziranje i intepretaciju sukladno vrsti i obliku kontinuiteta koji se nastojao proizvesti da podigne, održi i pronese određene oblike ekonomske, imperijalne, državne i/ili religijske moći.

Govorena narav jezika čini da se jezik neprestano mijenja i razdjeljuje. Jezik migrira zajedno sa svojim govornicima, u njemu se stapaju i talože iskustva boravka na različitim prostorima, različiti utjecaji i iskustva koja su njime konceptualizirana i koja se zahvaćaju komunikacijom. Usporavanje promjena i stabiliziranje, a samim time i kontrola jezičnih oblika postignuti su osmišljavanjem i ekspanzijom pisma, uzimajući maha izumom tiskarske tehnike u 15. st., jezične su strukture istrgnute iz materijalnih okolnosti i uvjeta u kojima se proizvode; iz govornih praksi u kojima se jezične strukture oblikuju i u kojima postaju intelegibilne. Otuđenjem jezika od govora, pismo je omogućilo nadvladavanje vremena i prostora, ulančavanje i usložnjavanje jezičnih, a s njima i kulturnih, znakova u mistificirani narativ o dugovječnosti i povijesnosti uz te znakove asociranih religijskih grupa, naroda, nacija i država.

Za razumijevanje kako je pismom jezik otuđen od govora i kako je to omogućilo srastanje s narodima, nacijama i državama, potrebno se vratiti na prvo razdvajanje, prvotnu razinu otuđenja kojim je jezik istisnut iz svojih materijalnih odrednica u procesu svoga nastanka. Da bi se moglo kreirati dijeljeno znanje, jezik se trebao odmaknuti od pojedinačnih komunikacijskih situacija i varijacija vođenih interesima i ciljevima individualnih govornika, napuštajući ne samo pojedince nego i cijele grupe govornika, ovisno o razini društvene, prije svega, klasne stratifikacije kolektiva. U tenzijama disonantnih govornih praksi izoštreni su oni oblici govornog rada kojima je pripisana relevantnost za organizaciju i opstanak zajednice,   destiliranjem govornih praksi u kondenzate kojima je ta organizacija bila što usustavljenija, ekonomičnija i efikasnija. Govorni rad (odnosno govor kao rad) vrednovan je regulirajućim (vertikalnim) poretcima koji su na snazi u nekom društvenom i ekonomskom kontekstu, a kojima se procjenjuje u kojem obliku i kako može koristan za raspodjelu drugih materijalnih i nematerijalnih resursa koji su tim radom konceptualizirani i prenošeni. Udruženi rad, ne harmoničnih, već međusobno osporavajućih, konfliktnih intervencija, sagradio je, repetitivnošću, sabiranjem i legitimizacijom određenih govornih praksi, obrasce i mehanizme potrebne za podizanje govornih mreža kojim će protjecati kolektivno oblikovano i kolektivno posjedovano znanje. Nasuprot Chomskom, čija transformacijsko-generativna gramatika polazi od ideje da je jezična sposobnost mogućnost generiranja niza gramatički ovjerenih rečenica s kojih je moguće oljuštiti teret njihove izvedbe i naslage povijesnosti (lomeći koplja s empirijski (korpusno) orijentiranim lingvistima), nijedan govornik ne posjeduje sve komadiće slagalice, ona se upotpunjuje (nikada dovršena) u transformativnoj dinamici razmjene i interakcije s drugim govornicima. Prvi je oblik razdvajanja prvom razinom nakupljanja ili pristjecanja jezičnoga znanja (odnosno jezika kao znanja). Kolektiv koji govori (i koji je izrastao iz govornih interakcija) pohranjivao je one spoznaje koje su se smatrale bitnim za njegovo održavanje i funkcioniranje u nekom povijesnom, ekonomskom i geografskom kontekstu u jezične strukture i konstrukcije. Iz veljotskoga su, primjerice, sačuvani toponimi Murȃj (> velj. Murái < lat. moretum ‘mjesto gdje raste murva’) i Sarakȃjt (< velj. Saracáit < lat. ceresetum ‘mjesto gdje rastu trešnje’ (Spicijarić Paškvan 2014), koji govore o tome na kojem su dijelu Krka rasli koji plodovi, u BCHS jezicima odabirom genitiva ili akuzativa moguće je kodirati traže li se kriške ili cijele štruce kruha (dati kruha ili dati kruh), u aboridžinskom đirbalu posebnim se gramatičkim nastavcima (imenskom klasom) označava je li neka biljka jestiva ili nije kako bi sakupljači hrane znali što ubrati, a što ne (dozreli plodovi biljke Ficus pleurocarpa pripadaju toj kategoriji (balam gabi), dok kada je referentom njezina kora, koja se izrezuje u izradi pokrivača, stječe drugu morfološku oznaku (bala gabi) (Dixon 2015)), kao što se u venezualanskom piaroa jeziku imenskim klasifikatorima razlaže niz karakteristika koje se gramatički pridaju različitim botaničkim pojavama (isose, ´tvrda, prazna ljuska´, isot’a, ´kuglasto voće´, isot’æ, ´debela, drvenasta loza´, Bates i dr. 2009). To je znanje u koje nije upućen samo jedan uži, kontrolirani krug ljudi, nego znanje u koje su upućeni cijeli govorni kolektivi jer je bilo neophodno za preživljavanje i opstanak, kolaborativno građeno i dostupno svakom govorniku, i koje postoji bez ikakvih namjernih, naknadnih zahvata akademskih i državnih institucija. No, prvobitno otrgnuće jezika od govornih praksi nije ništa manje opresivno od onoga koje će ga pomjeriti još kilometrima i stoljećima dalje od konkretnih govornih situacija u kojima nastaje; pregovaranja strukture i načina upotrebe dijeljenoga resursa značila su aproksimaciju (uprosječnjavanje) govornih praksi (i to ne svih mogućih govornih praksi, nego izgradnje presjeka onih u koje je ubrizgana simbolička i materijalna moć unutar nekoga kolektiva), redukciju fenomena, odnosa i iskustava na njihove shematizirane modele (isot’a kazuje da je riječ o ´kuglastom voću´ odbacivši pritom pregršt drugih mogućih značenjskih komponenti asociranih uz voće koje obuhvaća), kao i hijerarhizirano ustrojavanje izvučenih konceptualnih fragmenata (jezgrena značenja i oblici upravljaju konceptualnim grananjem kategorija koje zauzimaju, pa će ´kuglasto voće´ privlačiti u svoju značenjsku strukturu daljnja vizualna svojstva voća nauštrb npr. olfaktivnih ili obavijesti vezanih uz mjesto uzgoja ili način dozrijevanja).

Kada se granjanjem pisma (pri čemu je pismenost u Egiptu i Mezopotamiji prije svega prerogativom posebno školovanih kasti u službi vladara i hramova), s kojim se odvija i grananje ekonomskih, administrativnih i religijskih djelatnosti, zahvatila neka epistemička nakupina (jezik), ucrtane su pretpostavke za njezinu razradu, distribuciju i kontrolu. Selektivno zagrabljeno i preuzeto znanje iz određenih govornih konteksta repetitivnošću i dosljednošću u pisanju razdijeljivat će se među komplementarnim i međuovisnim domenama državnih i ekonomskih poslova. Specijalizacije se pojedinih domena razvijaju zajedno sa specijalizacijom jezika, što će biti korijenom današnje ideje funkcionalne razdiobe jezika koju jezična standardizacija treba ´kultivirati´ (sukladno potrebama institucija, a onda tek govornih kolektiva u onoj mjeri u kojoj trebaju komunicirati s tim institucijama), gdje se prikupljeni epistemički materijal razlaže po institucionalnim domenama uspostavljajući specifičnu raspodjelu govornoga rada: kako će koja institucionalna domena to znanje organizirati i koje će obrasce (govornog, a onda i s njime povezanih oblika rada) nametnuti. Razrađujući vlasničke, trgovinske, kulturne i diplomatske odnose, pojedine domene zadužene za upravljanje različitim aspektima organizacije rada i života izgrađuju različiti poredak jezičnih (epistemičkih) struktura koje služe tim specifičnim svrhama upravljanja odnosno specifičnim načinima govorenja. Jezik se tu nameće kao temeljni epistemički sloj čijom se razradom i ´kultivacijom´ omogućila izgradnja upravnoga, ekonomskog, agrikulturnog znanja kojim će upravljati posebno obrazovane elite, od babilonskih i egipatskih pisara do, danas, profesora i akademika, stoga se već s ranim državama osvijestilo da je osnovnom pretpostavkom za usmjeravanje ekonomskih i političkih aktivnosti školovanje i ustoličenje posebne grupe stručnjaka (nekada pisara, danas nacionalnih filologinja; kroatista, srbista, anglista, rusista) zaduženih za upravljanje fundamentalnom vještinom; za uspostavljanje kontrole nad jezikom da bi se mogla uspostaviti kontrola nad time što će se i kako njime proizvesti. (Isprepletenost s pismom i tekstom dovest će do toga da se za standardni jezik kao sinonim nerijetko i danas uzima pojam ´književni jezik´ u BCHS-u, Schriftsprache, ´pisani jezik´ u njemačkome.) Početci školstva i organiziranoga obrazovanja zato ne kreću slučajno s etabliranjem te specijalizirane kaste, nastankom pisarskih škola u Nippuru ili Uru u južnoj Mezapotamiji, imajući u vidu da su te škole trebale omogućiti da se preuzeta sirovina, prikupljeni epistemički sloj generiran radom govornih kolektiva i govornih mreža (govornih kolektiva u prožimanju i ispreplitanju), uredno i konzistentno preradi i uobliči razvijajući institucionalne interese na nekom području; od gradova-država do kolonijalnih carstava (sa širenjem posjedovane zemlje i stanovništva čiji je rad bilo potrebno nadzirati). Dok kolektivizacija jezičnoga znanja neminovno znači odmicanje od situacijskih i kontekstno vezanih govornih radnji, distanca se u drugom otrgnuću između jezika i govora produblje privatizacijom jezika postignutom njegovom institucionalizacijom; institucionalno potaknutom i održanom svijesti o jeziku koji se zapisuje i načinima na koji je pismom moguće modelirati i usmjeravati jezične (temeljne epistemičke) resurse i znanja koja su njime i u njemu oblikovana. Te predstandardizacijske procese moguće je podijeliti na dva dijela; kanonizacijsku i vernakularizacijsku fazu.

Drugo je otrgnuće jezika od govorne prakse produžetak i elaboracija prvoga. Zagrabljeni oblici i strukture, iznjedreni konfliktnim i nejednako vrednovanim govornim praksama, već uprosječnjeni, shematizirani i hijerarhizirani, institucionalnim zahvatima dorađuju se na način da se prednost dodjeljuje onim oblicima i strukturama koji diktiraju načine toga uprosječnjenja, shematizacije i hijerarhizacije. Oblici i strukture koji stječu određenu dozu simboličke i materijalne moći unutar govornih kolektiva i mreža podižu se polugom sada prepoznatljivih i obuhvatnih (institucionalnih) ralja da bi se uspeli na pisarske tabele, u administrativne spise ili vjerske knjige. Ovu je predstandardizacijsku fazu (do razvoja i omasovljenja tiska) moguće nazvati kanonizacijskom jer se oblici i strukture filtriraju i izoštravaju stvaranjem i sakupljanjem funkcionalno sličnih ili usporedivih tekstova u kojima se ustanovljuju bliskosti i zrcaljenja među tim oblicima i strukturama, bilo tako što će se neki oblici i strukture dosljedno pojavljivati zajedno u nekom tekstu ili spletu tekstova (dijeliti mjesto) bilo tako što će nalikovati jedni drugima (analogijom i metaforičkim pomacima). Snopovi oblika i struktura uvezuju se u jezične kanone integralne književnim, filozofskim, religijskim kanonima; kako su se odabirali, umnožavali, kategorizirali, tumačili i interpretirali tekstovi vrijedni i nužni učenja, tako su se odabirale, umnožavale, kategorizirale, tumačile i interpretirale jezične konstrukcije vrijedne i nužne usvajanja, recipročno se provjeravajući, korigirajući i afirmirajući. Jezična i tekstna kanonizacija omogućuju i prate jedna drugu. Kako će Davis ukazati (1998: 9), „prepisivanje i arhiviranje (su) sama srž kanoniziranja. (…) Tekst se kanonizira: a) tako što se čuva prepisivanjem dok ne stekne status klasika i b) tako što se klasificira kao dio određene zbirke. Rukopisi i sami po sebi mogu biti kanoni, ali veći broj rukopisa treba biti arhiviran: što zahtijeva određeno sortiranje i označavanje“. Kanonski se status tek učvršćuje i potvrđuje radnjama kao što su egzegeza, poduka ili kritičko vrednovanje koje se uz kanone tradicionalno vežu. Oblici i strukture ponavljaju se iz teksta u tekst, a njihovim izoštravanjem iz rukopisa u rukopis nastaju obrasci, kanonski jezici pogodni za akomodiranje i socijaliziranje određenih ideja u nekom političkom kontekstu; standardni babilonski na plećima starobabilonskih idioma ovjekovčenih Epom o Gilgamešu ili literalni kanon grčke epike s homerijanskim jezikom snabdijevenim jonskim i drugim, nekada uporabnim, grčkim dijalektima.

Kanonske forme zadavala su božanstva, nebeska i zemaljska, autoriteti boga, vladara i akademije (pisarskih škola kao njezine preteče), čiji je kontinuitet trebao biti osiguran kontinuitetom njihovih tekstova te s njima jezičnih struktura i oblika koji će usmjeriti tumačenje i granice njihova razumijevanja. Odabrani dijelovi jezičnoga znanja redaktorskim su i recenzentskim praksama iz teksta u tekst obrađivani i dorađivani kako bi se dosegla značenja kojima će se satkati ideje koje su ´veliki narativi´ trebali ponijeti, udaljavajući se od žive govorne razmjene do te mjere da bi se nekada poželjni oblici i strukture rastezali toliko daleko da bi se njima djelovalo perom i dugo nakon što bi govorna upotreba prestala, pa se tako npr. tada već izumrli sumerski upotrebljavao kao diplomatski i književni jezik u akadskoj Asiriji tokom 2. tisućljeća pr. n. e., kao i latinski dugo u 18. i 19. st. diljem Europe. Za razliku od akadskoga koji više nije optjecao govornim mrežama, u latinskom su se govorne prakse okretale i odmicale od umrtvljenih latiničnih slova u živuće oblike tzv. vulgarnih (svjetovnih) latiniteta; „Unatoč oprimjerenosti Cezarovim povijestima i Ciceronovim esejima i govorima, (klasičnim latinskim) zapravo nitko nije govorio. (…) (D)ok se (…) govoreni jezik nastavio razvijati i mijenjati malo po malo iz generacije u generaciju, kao što je to oduvijek činio, klasični latinski, jednom kada je fiksiran, ostao je zamrznut u vremenu, isti 950. ili 1950. po. n. e. kao i 50. pr. n. e.“ (Solodow 2001: 108). Iako primjeri sumerskoga u Asiriji ili u suvremenije doba latinskog u Europi ukazuju na radikalnije nesrazmjere kojima se dokida s praksama djelatnih govornih kolektiva preuzimanjem zamrloga idioma (čime javna komunikacija i snalaženje u svim aspektima života koji se tom komunikacijom uređuju postaju još teže dostupnim), vrijeme je govorene i pisane proizvodnje (koje nikada ne može biti do kraja sinkronizirano zbog tendencije pisma da usporava, stabilizira) u kanonizacijskim težnjama u suprotnom, regresivnom raskoraku s obzirom na to da tekst ne kaska za iskustvom budućih čitatelja čiji se jezik s vremenom promijenio nego je prašnjav i zastario već u trenutku nastanka, bilo da se iz minulih vremena povlače neka partikularna značenja ili značenjski potencijali starih oblika i struktura ili pak samo zadah tih vremena izvučenih iz naftaline kako bi se zavukao u rečenice osiguravajući njihove odjeke u onome što će tek biti zabilježeno. Pomakom prema prošlosti (odnosno njezinoj kanoniziranoj formi pretvorbom u usustavljeni historiografski tekst) postiže se puknuće sveze između rada govornih kolektiva i proizvoda toga rada; i to zato što više nema govornih kolektiva koji će nastaviti razvijati i transformirati nakupljeno znanje (kao u slučaju sumerskoga) ili zato što je proteklo dovoljno vremena da se izbrisalo sjećanje na postojanje te spone (kao u slučaju jonskog i drugih epihorskih grčkih dijalekata na kojima su podignute i utvrđene Homerove Troja i Itaka). Zaborav je u temeljima društvenoga ugovora koji pripisuje jezik kao znanje onima koji tvrde da im pripada božanskim, kraljevskim, državnim i/ili akademskim pravom. Govorni kolektivi koji nisu ili nisu do kraja svjesni odnosa vlastita rada prema znanju koje je nerijetko zlorabljeno za strukturiranje okolnosti i oblika njihove svakodnevnice, ne mogu preusmjeriti, uskratiti ili preokrenuti taj rad prema oslobađanju i prisvajanju generiranoga znanja, stoga se zaborav neprestano treba poticati zaranjanjem što dalje u prošlost i u što zatvorenije i pročišćenije tekstove.  

Nasuprot suvremenim standardnim jezicima, koji se predstavljaju kao relativno kompaktne i jedinstvene strukture (njemački, finski ili mandarinski), naknadno diferencirane i posložene u razgraničene i isprepletene funkcionalne domene (jezik administracije, književnosti, znanosti, medija), kanonizacija ne poznaje kompaktnost i jedinstvenost, već se zamara reguliranjem pojedinačnih funkcionalnih domena (administrativne, pravne) koje su labavo povezane i još uvijek nema interesa za njihovim strukturiranim spajanjem. Staroslavenski jezik, prvi pisani (kanonski) slavenski jezik (bilježen glagoljicom, a nešto kasnije i ćirilicom), nastaje za potrebe kreiranja liturgije na slavenskim jezicima (na temelju jednoga makedonskoga govora iz okolice Soluna), kada 863. godine braća Konstantin (Ćiril) i Metod iz Carigrada, na poziv moravskoga kneza Rastislava iz dinastije Mojmirovića, s prvim prijevodima obrednih i biblijskih tekstova, kreću u pokrštavanje Slavena, kako je Velikomoravska kneževina u savezništvu s Bizantom vidjela način sprječavanja prodora Franačkoga carstva (s njegovim knjigama i misionarima) u slavenske zemlje sa zapada (Sesar 1996). Na staroslavenskom su sačuvani zapisi i prijevodi evanđelja, crkvenih knjiga, didaktičkih i pravnih tekstova („Zakona sudnyj ljudem“, „Nomokanona“), služeći brušenju religijskoga i legislativnog dosega Crkve i slavenskih vladara. Ollett (2017: 3), razmatrajući prakrte (stare indijske jezike), napominje da „pitati ´Što je prakrt?´ znači ne pitati samo kakav je to jezik nego pitati kako ga je, tko i u koju svrhu ´zadao´ kao jezik tokom povijesti“. Prakrtskim kanonskim jezicima književnosti sakuplja se i širi moć dvora („Sedam stotina strofa“, „Ravanina propast“ na maharaštiju) i vjerski nauk (palijem pisani budistički tekstovi, magahdijem džainistički spisi) (ibid: 8). Grčki koiné (κοινός, „zajednički“), koji se iz atičkoga grčkoga proteže širim grčkim govornim područjem, a onda i s aleksandrijskim osvajanjima u 4. st. pr. n. e. Mediteranom i dijelovima azijskoga kontinenta, pridržavajući jezik književnosti, starozavjetne postulate Septuaginte (prijevodom stvaranim od 3. do 1. st. pr. n. e.), administrativne i legislativne odredbe kojima je predstojilo kontrolirati novostečenu zemlju (Rodríguez Adrados 2005), može se svojom razvedenosti činiti iznimkom kanonizacijskim težnjama, no valja ga diferencirati od suvremenih standardnih jezika ponajprije izostankom planske regulacije jezičnoga znanja, jer se koiné, kao i drugi kanonski jezici, kristalizira akumulacijom, pohranjivanjem, organiziranjem i validiranjem određenoga spleta domenski specifičnih tekstova koji tek trebaju biti uvezani i strukturirani eksplicitnim kodifikacijama i politikama.   

Konsolidacija će funkcionalnih domena započeti s drugim predstandardizacijskim razdobljem, vernakularizacijom, buktanjem tiskarstva, reformacije i imperijalnih apetita od druge polovice 15. st., diktirajući odnos prema jeziku sve do kraja 18. st., kada vernakularizirane kanone zahvaća standardizacija. Pritom, treba naznačiti da su i kanonizacija i vernakularizacija, kao periodizacijske makrofaze, teorijske projekcije koje služe rasvjetljavanju korijena i motiva standardizacije kao sociolingvističkoga fenomena, koje u preciznijim vremenskim i prostornim odrednicama traže i preciznija razgraničenja, pa su njezine tendencije prisutne kojekuda i koje stoljeće ranije (npr. u redakcijama i recenzijama staroslavenskih tekstova u 13. i 14. st.). Geopolitičke karte Europe i svijeta od 15. st. pa nadalje mijenjale su vjerskim sukobima, ratovima i kolonijalnim ekspanzijama rastakajući centralizirane strukture Katoličke crkve u Europi te diskontinuirajući imperijalne teritorije preko Atlanskoga oceana i Tihoga oceana, što je dovelo do potrebe za učvršćenjem i razvojem birokratizacije u centrima moći, sjedištima monarhija i ranih modernih država.

Za razliku od kanonizacije kojoj govorni kolektivi služe kao rudnici iz kojih pristiže kontinuirani priljev znanja koje će se filtrirati, obraditi i upotrijebiti da bi se utažila žeđ elite koja uživa ekskluzivitet spoznaje i istine osigurane ezoteričnošću svoga jezika, vernakularizacija rastvara ljuske kanonskih jezika kako bi progovorili puku, „robovima rođenim u gospodarevoj kući“ (značenje lat. verna, odakle etimološki dolazi i pojam „vernakular“; vernaculus, „domaći“). Vernakularizacija se ne događa stjecajem okolnosti u vrijeme uspostave jedne drugačije vrste ropstva, s prelaskom feudalnih u kapitalističke odnose, gdje je dotadašnje kmetstvo, oslobađano posjeda i sredstava za proizvodnju, bilo potrebno drugim načinima prikovati uza zidove gospodareve kuće. Kako je latinski povezivao europske aristrokraciju i kler, a izuzimao seljake_inje i radnice_ike, nije mogao biti pomakom s Crkve i autoriteta osobe vladara_ice na politička i ekonomska uređenja koja će integrirati posjede i stanovništvo unutar tada već formirajućih državnih granica, anestetizirajući klasne i socijalne razlike. Vernakularizacija je dvosmjeran, iako ne i dijalogičan proces; dok je kanonizacija bila zainteresirana samo za iskorištavanje proizvedene jezične građe, bez zamaranja govornim kolektivima, dok god je pristizala crkvena desetina i feudalna renta, vernakularizacija je latinskim, grčkim, staroslavenskim modelima (a kasnije i izgrađenih vernakulara poput njemačkoga ili francuskog za tesanje manje prestižnih vernakularnih idioma) gradila iz živućih govornih praksi tzv. ´narodne jezike´. Vernakularizacija poseže za opnama klasičnih fonoloških, gramatičkih i leksičkih struktura, stoljećima kovanim i razrađivanim kako bi mogle akomodirati, oblikovati i prenijeti diskurse i ideologije relevantne za opstanak elita, da bi se njima presvukao i zategnuo svježe sakupljeni govorni materijal. Povezanost poljskoga ili južnoslavenske čakavštine sa staroslavenskim ili pak odrazi latinskoga u rumunjskom ili talijanskom (jezicima dijeljenih genetskih osnova) nisu ništa neobično u razvojnom pogledu, gdje je relativnu kronologiju prijelaza iz jednog fonološkog ili morfološkog oblika danas moguće razmjerno pravilno rekonstruirati. Nasuprot fonološkim, gramatičkim i leksičkim promjenama koje proizilaze iz dinamike govorne razmjene, presađivanje okoštalih membrana klasičnih jezika na istrgnute segmente govorne upotrebe ogleda se u procesima kao što su, između ostalog, kalkiranje (doslovno prevođenje) gramatičkih i leksičkih konstrukcija ili pripisivanje kanonskih morfoloških i sintaktičkih karakteristika otrgnutim govornim segmentima (npr. klasičnoga gramatičkog morfema na govoreni leksički ili govorenog gramatičkog morfema na klasičnu leksičku osnovu (komparativ pridjeva jun-iji ili mlad-ě u staroslavenskim tekstovima (Damjanović 2005: 53)). Vernakularna eksploatacija rada govornih kolektiva više nije trebala prepisivanje i arhiviranje, jer su obrasci i mehanizmi kojima će se preraditi i skrutiti istrgnuto znanje već raskrčeni i ispolirani u latinskim i starogrčkim knjigama i gramatikama.[1]

Presađivanje se klasičnih struktura u fonologije, gramatike i leksik europskih govornih idioma u 15. ili 16. st. nije odvijalo u vakuumu, na izoliranim jezičnim odsječcima. Budući da su jezični kanoni građeni i održavani proizvodnjom tekstnih kanona i obratno, tekst je i dalje bio razmjerno kontroliranim, i time idealnim poprištem za eksperiment; gdje jezični oblici i strukture ostaju angažirani u discipliniranje teksta i tekst u discipliniranju jezičnih oblika i struktura. U vernakularnom će razdoblju kanonizacijske pisare zamijeniti prevoditelji_ice, s prijevodom kao temeljnim mjestom stapanja jezika puka s jezikom crkve i države. S obzirom na to da vernakularizaciji prethodi heterogeni splet dijalekata, regionalnih i lokalnih govora, nije moguće govoriti o tehničkom i horizontalnom prijenosu jezičnih oblika i struktura iz nekog izvorišnog jezika A u ciljani jezik B (ako su to odrednice koje se ikada i igdje mogu pripisati prijevodu), gdje bi oba idioma bila prepoznatljiva i ravnopravna jedan drugome, već o aktivnoj izgradnji i usmjerenom rezbarenju jezika B. Izgradnja jezika B odvijala se odabirom određenih aspekata govorne upotrebe i njihovom razradom prema prestižnim kanonskim uzorima, gdje je nadzor granice i strukture prijevoda povjeren leksikografiji, tada netom stasaloj filološkoj struci, proizašloj iz usputne prakse usustavljivanja značenja i oblika riječi na marginama ili u glosarima vjerskih i književnih spisa. (Građa prvih rječnika i gramatika (kao zasebnih knjiga) gotovo je u pravilu bila dvojezična ili višejezična, organizirana pretežno prema načelu latinski – vernakular ili vernakular – latinski (usp. npr. Nebrijev španjolski „Diccionarium latinum-hispanum et hispanum-latinum“ iz 1492. ili Vrančićev „Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae“ iz 1595. u kojem su svoja izvorišta našle mađarska i hrvatska nacionalna leksikografija).

Pojavom tiskarskoga stroja u 15. st. (odnosno nakon inkunabulske faze u 16. st.), tekst se mogao izraditi i distribuirati u znatno većem broju primjeraka premašujući ograničeni krug dotadašnjega čitateljstva. Interesi tiskarskoga kapitalizma (o kojem piše Anderson 1983/1998: 47) korespondirat će se s onim religijskim (od Gutenbergove latinske Biblije 1455. do Mentelinove na gornjonjemačkom 1466., staroslavenskoga Misala po zakonu rimskog dvora 1483., prvotiska uz koji se veže kroatistika, ili albanskog Mesharija 1555.). Kao što su reformatorice_i htjele_i vjerski nauk proširiti što dalje i što većem broju ljudi, i tiskarstvo je težilo proširenju konzumentskoga dosega kako bi se postigla što obuhvatnija potrošnja teksta kao nove vrste robe u novoniklim trgovačkim i obrazovanim građanskim slojevima. Sprega reformacije i tiskarske proizvodnje omogućena je dodjeljivanjem autoriteta vjerskog podučavanja, umjesto kleru, u prevedenim i prilagođenim inačicama, samom biblijskom tekstu (Wright 2010: 26); svatko tko je mogao čitati (i imao pristup knjigama), mogao je učiti iz primjerka pred sobom. Uslijed kompetitivnih tumačenja Biblije u reformatorskim i protureformatorskim težnjama, u vjerskim pohodima na europskom i koloniziranom tlu te sukobima protestantske i katoličke aristrokracije, leksikografske i prevoditeljske prakse regulirale su smjer i način čitanja vjerskih tekstova, umjesto svećenika za oltarom, što je vodilo snažnijem i centraliziranijem utjecaju na granice i modalitete razumijevanja i proizvodnje teksta, a s time i na granice i modalitete razumijevanja i proizvodnje jezičnih oblika i struktura. Otvaranjem vjerskoga obrazovanja nešto većem dijelu stanovništva postizana je izravnost doticaja s vjerskim tekstovima, a tamo gdje opismenjavanje nije provođeno, organizirane su propovijedi i javna čitanja odlomaka vernakuliziranih tekstova. Luther 1522. u prijevodu Novoga Zavjeta, 1534. i u cjelovitom prijevodu Vulgate, odabire gornjosaksonske govore za jezik njemačke Biblije, odredivši i smjer kasnije standardizacije njemačkog koja će se temeljiti na tom dijalektu. Češki_e preporoditelji_ice u 19. st. u standardizaciji češkoga jezika vraćat će se jeziku Kraličke biblije iz 1593. kao „zlatnom dobu“ češkoga jezika i književnosti (Sesar 1996: 30), a suvremeni će engleski podjednako izrasti inspiriran Biblijom kralja Jamesa (1611.) koliko i Shakespearovim i Miltonovim djelima. Prema Febvreovim i Martinovim (kako kažu, konzervativnim) izračunima (1958/1976: 262) samo je tokom 16. st. tiskano 150 000-200 000 izdanja (s podacima za Pariz, Lyons, englesko, njemačko, nizozemsko, luksemburško i belgijsko područje), gdje je svako izdanje moglo biti pripremljeno u 1000 primjeraka (što bi značilo 150-200 milijuna pojedinačnih knjiga) (ibid.), skok koji je uvelike nadmašio nekadašnje mogućnosti i potencijale rukopisnih tekstova. Sanders (2010: 120) napominje da je „sto tisuća primjeraka Lutherova Novoga zavjeta tiskano u Wittenbergu samo za njegova života“. Na područjima pod utjecajem Istočne crkve, koju reformacija nije zahvatila, amalgamirat će se pojedine komponente kanonizacije i vernakularizacije izrastanjem vernakulara u gradovima poput Minska, Kijeva i Moskve, s rukopisnim, prepisivačkim praksama zadržanim još u 18. st. (Sesar 1996: 96).

Gubitak teritorija ekspanzijom Osmanskoga carstva i ekonomske prevage na Mediteranu od 15. st. (osvajanjima Soluna 1430., Konstantinopola 1453., Kaira 1517., Krete 1669.) okrenuo je kormila europskih imperija prema neistraženim obalama Afrike i novootkrivenih kontinenata u potrazi za daljnjim uporištima kršćanstva i ekonomije. Standardni jezici s vernakularnom predfazom nastaju na europskom tlu, odakle se s vojskama i kolonijalnim administracijama izvoze na druge kontinente. Većina standardnih jezika i danas se nalazi u Europi („(…) kriterij standardizacije posve (je) neupotrebljiv pri izradi popisa jezika svijeta: njegovo korištenje u Africi i većem dijelu Azije pokazalo bi da stanovnici tih kontinenata uopće ne govore jezicima…“, Matasović 2001: 17). Vernakularizacija i standardizacija dio su kolonijalnih pothvata kojima je drastično izmijenjena jezična mapa svijeta, ništa manje pogubnih od drugih oblika kulturnih aproprijacije i nasilja. [2] Od današnjih 6000 do 7000 idioma kojima je u lingvističkim opisima pripisan status jezika (varijacije proizilaze iz metodoloških neujednačenosti, između ostalog, i nemogućnosti jasnoga razgraničenja što smatrati jezikom u odnosu na dijalekte), tek 4% otpada na Europu, jezično najsiromašnije područje (čemu je velikim dijelom doprinijela standardizacija, provedena dosljedno u svim svojim fazama), oko 15% jezika svijeta uspjelo se zadržati u Južnoj i Sjevernoj Americi, 31% u Africi i ostalih 50% u Aziji, Australiji i Oceaniji (Matasović 2005). Kolonijalne sile pokušale su primijeniti isti postupak korišten za stvaranje europskih vernakulara i na jezike Afrike, Južne i Sjeverne Amerike i Australije. Ako se indoeuropski vernakulari mogu ugurati u akuzativ i genitiv ili latinogrčke modele glagolskih vremena, smatrale_i su misionarke_i, u te se paradigme mora moći razmrviti i navaho, čeroki, komanče, malgaški, fulbe ili kongo. Kao i dalmatoromanski na jadranskoj obali, mnogi afrički, američki i australski jezici nisu imali razvijene ili sačuvane pismenosti (tamo gdje jesu, kao u majanskom kontekstu (gdje je svega nekoliko zapisa pohranjeno do danas), spisi su nerijetko uništavani), a onda ni zabilježenih povijesti i kultura; predodžbe o tome kako bi te povijesti i kulture trebale izgledati krojit će se po mjerama europskih filologija s njihovim slovima, alatima i kategorijama. Iz raspuknuća latinogrčkih modela, koji su se zatezali i raspadali i na europskim govornim idiomima, a kamoli na povijesno, tipološki i arealno različitim, iako ništa manje zahtjevnim jezicima, izvodile su se deskriptivne metode kojima se trebao omogućiti i sistematizirati prijevod vjerskih tekstova za potrebe pokrštavanja. Anchietina Arte de grammatica da lingoa mais usada na costa do Brasil iz 1595. tupiniquiumskog dijalekta tupi jezika, nekadašnje brazilske lingue france (kojem se i moguće okrenuti samo prelistavanjem misionarskih gramatika; sa 150 plemenskih grupa ubijenih 1557. godine) zapinjala je na strukturama koje se nisu mogle podvesti ni u priloge ni u prijedloge (Zwartjes 2002, 2011); da Costina Arte tamulica iz 1649. i de Aguilarova Arte Tamul (datirana također u sredinu 17. st.) pak na ablativnim funkcijama tražeći tragove latinskoga u tamilskim sufiksima (James 2019). Kolonijalne se administracije tek u 18. st. s pojavom kolonijalnih multinacionalnih korporacija, podržavanih europskim vladarima i parlamentima, uhodavaju u sustavnije izvlačenje i organizaciju jezičnoga znanja. Da bi mogla raspolagati razgrabljenim resursima i radom stanovništva na stečenom teritoriju uz što manje oslanjanja na lokalno posredništvo, Britanska istočnoindijska kompanija podučavala je svoje engleske administrativne radnice_ike (pisce, engl. writers), hindustanskom, arapskom, farsiju, sanskrtu i bengalskom (Rahman 2008).

Kao elysia chlorotica, vrsta morskoga puža koji konzumacijom algi apsorbira kloroplaste i stječe sposobnost fotosinteze, ili bajkovita, mitska bića koja izjedaju, a onda i ispoljuju snagu i osobine ljudi, standardizacija je proces proždiranja umreženih govornih kolektiva (zagrizanja dijelova tih mreža u pretvorbi naroda u nacije) kako bi se prožvakale ne samo njihove riječi i rečenice nego i nepce, grkljan, pluća, trbuh kojima su izgovorene. Standardizacijom će se govorni kolektivi pritisnuti snažno o rebra kako bi se uspostavila kontrola nad modusima i ritmom govorne proizvodnje kao iduća stepenica u upravljanju i raspolaganju porobljenim radom. Standardizacijom će se pisani jezik (jezik tekstova (u) kojima je kanoniziran i vernakulariziran) zakamuflirati u govoreni, podmetnuti govornim kolektivima kao zrcalna slika njihova rada, koji je potrebno usklađeno (internalizacijom) reproducirati, da bi govornim mrežama počeo kolati jezik koji će biti istodobno i familijaran i stran, hibridna neman jezika elite i sirovoga govora svakodnevnice, novokonstruiranih „nacija“. Standardizacija će šapnuti kako udahnuti, kako zgusnuti zrak u tražene strukture i oblike sankcionirajući opiranja, okliznuća ili posustajanja, s njezinim zakonima i zahtjevima zapisanim u kodificirajućim gramatikama, rječnicima i pravopisima te u potezima nacionalnih filoloških akademija i instituta (kao što su proskriptivni Académie française, Real Academia Española, Институт русского языка имени В. В. Виноградова, institucija kojima je pravno i politički dodijeljena moć nadzora nad jezikom u službi države i kapitala: „(U) vrijeme francuskoga klasicizma u XVII. st. svjesno je podupirana klasna isključivost francuskoga književnoga jezika kodificiranjem dvorskoga uzusa (Vaugela i Ménage, za razvoj njegovih specijalnih sredstava trebala se brinuti Francuska akademija) te je pod utjecajem Port-royalove Grammaire générale et raisonnée (1676.) do kraja intelektualizirana norma književnoga jezika“, Hávranek 1932/2015)).

Procesi institucionalne ekstrakcije, prisvajanja i obrade jezičnoga znanja, u kanonizacijskim i vernakularizacijskim, a onda i standardizacijskim postupcima i mehanizmima, načinima su na koji su govornici_e orobljeni_e da ni ne znaju što im se dogodilo. Standardizacija, kao kulminacija prepisivačkih, arhivističkih, prevoditeljskih i filoloških praksi, vraća izobličeni epistemički materijal u govorne kolektive, svojom anakronošću i izmijenjenošću nekarakterističan i izmaknut za govornice_ike kojima se obraća i u koje se socijalizira.  Eksploatirana građa prikupljena je u nekom prošlom trenutku, preskočivši nekoliko koraka u generacijskoj razmjeni, ali u svojim preoblikama dovoljno poznata da bi se pisana riječ mogla ostavljati dojam reprezentacije, nezainteresiranoga otiska aktualnih govornih praksi. Otrgnuće jezika iz materijalnih uvjeta svoje proizvodnje, akutno otuđenje proizvedenoga znanja od rada kojim se oblikuje, distanca rastezana u nekoliko povezanih etapa, pa i u samom procesu izranjanja združeno građenoga i kolektivno dijeljenog znanja, potiče i održava nesigurnost govornika_ica prema ostvarenim riječima i rečenicama. Standardni se jezik izdaje za dokaz iznesen pismom; jezik kakav jest i kakav bi trebao biti, utvrđen provjerenim tekstovima i kodificirajućim gramatikama, kao gusti notni zapis koji će omogućiti ujednačenost izvedbe (nacionalne, prerušene u praktičnu). Krilatice Johanna Adelunga „Piši kako govoriš i čitaj kako je napisano“ (Butler 1969: 418) (koju preuzima Vuk Karadžić) i „Piši kako dobri pisci pišu“ Václava Ertla (1929/2015) (za koju se opredjeljuje i Ljudevit Jonke, 1965: 186-188) nisu kontrastne kako se može činiti niti bi ijedna nužno bila emancipatorna kada bismo se njome vodili. „Piši kako govoriš i čitaj kako je napisano“ moguće je transformirati u univerzalno načelo i srž standardizacije u bilo kojem obliku. Alijenirani od proizvoda vlastita rada, gdje je pristup tome kako govoriš zamagljen i otežan (čak i naizgled dohvatljive fonetske komponente izmiču uhu, pa i na najrudimentalnijem planu fonološkoga prepoznavanja), standardizacija nudi pismo kao navodnu ovjeru, kontrolu govora (čitaj kako je napisano), unatoč tome što je ona samo nametnuta supstitucija za potisnute oblike funkcionalnoga, živućeg jezičnoga znanja. Čitanje i u jednom i u drugom načelu služi verifikaciji govorne prakse i njezinom korigiranju i discipliniranju, od starih pisarskih do suvremenih filoloških škola, selektiranih i pročišćenih tekstova nagomilanih prepisivanjem, arhiviranjem, prevođenjem, podučavanjem i objavljivanjem: „(J)asno da je taj apsolutno dobar pisac samo puka fikcija, apstraktna predodžba koja u zbilji nigdje ne postoji, skup obilježja koja su ustanovljena promatranjem i uspoređivanjem pisaca koji stvarno postoje i čija djela na oblikovanje jezika svojega vremena imaju širok i odlučan utjecaj. Nije, dakle, u načelu riječ ni o Němcovoj ni o Nerudi ni o Čechu ni o Jiráseku itd., nego i o Němcovoj i o Nerudi i o Čechu i o Jiráseku itd., o svima skupa i ni o jednome posebno“ (Ertl 1929/2015). „Širok i odlučan utjecaj (određenih spisateljica_) (na oblikovanje jezika svoga vremena)“, koji tvori ´dobrog pisca´, a time i ´dobar jezik´, prema kojem će se otkloniti i prekoriti odstupanja i neposlušnosti ukazuje na to da kanonizacija i vernakularizacija nisu samo povijesne faze koje se razvlače u standardizaciju nego njezini konstituitivni dijelovi s nacionalnim državama izrasloga još nezasitnijega projekta, u kojem se elitne tekstne i jezične ovojnice uvijaju oko govornoga rada, prodirući u njega i suzbijajući neovlaštene i disruptivne (´pogrešne´) oblike.

Jezik u raljama naroda, nacija i država

Govorni kolektivi ne odgovaraju ni narodima ni nacijama (a ponajmanje državama kojima trebaju zakoni i propisi, institucionalizirano obrazovanje i vojska lektora da ih pokušaju obuzdati); jezici se prelijevaju izvan granica naroda, nacija i država, bez obzira na to koliko se uredno njegovi rubovi nastojali poravnati i presaviti unutar njih. Crystalova enciklopedija prikazuje jezičnu sliku suvremene Europe podijeljenu na čak pet većih dijalektalnih kontinuuma (1987: 25), u kojima se interdijalekti i dijalekti međusobno prožimaju i isprepliću; na zapadnoromanski, zapadnogermanski, skandinavski, sjevernoslavenski i južnoslavenski dijalektalni kontinuum. Gdje završava švedski ili talijanski, a počinje norveški ili francuski, u njihovim se standardiziranim oblicima može činiti posloženim u školskim programima i udžbenicima, na dijalektološkim kartama i ne toliko; dijalekti Bohusläna, Dalslanda, zapadnoga Värmlanda, zapadne Dalarne, Härjedalena i Jämtlanda u pograničnim krajevima Švedske i Norveške (Keel 2020), kao i okcitanski i frankoprovansalski na granicama Francuske i Italije (Bert i Costa 2014) jedino se kriterijem teritorija mogu raspetljati u standardne jezike (što je procedura koja, nažalost, u dijalektološkim sistematizacijama i nije rijetkost). Pritom, u tim dijalektalnim akvarelima nema neprekinute i pravilne distribucije; ratovi, glad i mirovni sporazumi svako su toliko protresali jezične karte. Na primjer, u 9. st. doseljavanjem govornika mađarskog dolazi do razdvajanja zapadnoslavenskih od južnoslavenskih idioma, ili pred osmanlijskom vojskom u 16. st. čakavština se razmještala, zatirući se (npr. u Kostajnici, danas s istočnobosanskim štokavskim dijalektom), sužavajući (užim obalnim pojasom) (Lisac 2009: 15), pa i rastežući sve do graničnih mađarskih, austrijskih, slovačkih i moravskih sela (v. npr. Houtzagers 2008).

Da bi se postigao privid nacionalne, etničke mase, koja će zamagliti i obuzdati ideološke i klasne razlike, standardni jezici uzimaju se kao homogenizirajući kriterij klasifikacije prema kojem gravitiraju svi dijalektalni i govorni oblici na nekom prostoru, pa je uvriježenim i nazvati neki varijetet dijalektom ili govorom ovog ili onog standardnoga jezika, iako bi, ako bi se inzistiralo na relacijama, vrijedilo obrnuto, gdje su standardni jezici derivirani iz dijalektalne građe. Dijalekte i govore smatra se granama standardnoga jezika koje što se više odmiču od standardiziranih idioma, to ih se promatra slabijima, krhkijima i neadekvatnijima. Predrasuda o slabosti i krhkosti dijalekata prati vjerovanje da su oni blijedi otisci standardnoga jezika jer da nemaju razvijene strukture koje mogu ponijeti sve potrebe govornika koje navodno upija i artikulira standardni jezik. Predrasudom o inherentnom deficitu dijalekata racionalizira se potreba za provedbom i utvrđivanjem standardizacije kojoj će se povjeriti zadaci na kojima dijalekti, kako se tvrdi, posustaju. Koje će se mogućnosti izricanja otvoriti u nekom idiomu, ovisi o tome što govornici_e čine s materijalom koji povlače svojim govorom. Drugi jezični varijateti, suprotno uviježenim pretpostavkama, nisu ništa manje lišeni norme (fonoloških, morfoloških i sintaktičkih ograničenja) i potencijala da zahvate bilo koji dio iskustva i potreba govornika („O toj normi, sustavu pravila pučkoga jezika, dovoljno je reći da u nju pripada ono što je kolektivu koji govori tim jezikom (narječjem) prihvatljivo, ´što naiđe na prijem u jezičnoj zajednici´ (onih koji tim jezikom govore) (…)“, Hávranek 1932./2015.). Ta norma je efekt politički i ekonomski dominantnih govornih praksi koje izbijaju kao strukture, elastičnije i sklonije promjenama kako se mijenjaju društvene okolnosti u odnosu na standardne jezike i koja je, kako ne treba zaboraviti, samo na drugačiji način zagušujuća u usporedbi s onom standardnim.

Kako dijalektalni kontinuumi pokazuju, granice među govornim praksama i govornim kolektivima ne postoje, samo su imaginirane kao jasne i nedvojbene linije, bilo kao akademski bilo kao etnički, nacionalni i/ili državni konstrukti, gdje se standardni jezici u svom konstruiranom statusu ne razlikuju znatnije od esperanta ili volapűka, aposteriori umjetnih jezika, nastalih na romanskoj i germanskoj građi. Lingvistička geografija bilježi dokle su se neke jezične promjene (izoglose) proširile u prostoru pokazujući da ne samo da se ne obaziru na granične policije i međunarodne sporazume nego ni na odgajane ideje pripadnosti nekim narodima, nacijama ili nekim drugim jednako nasumičnim grupama, iako se državnim intervencijama mogu sputavati, pa se npr. sustavno obeshrabrivanje, čak i zabrana, upotrebe velškoga u 19. st. u Velikoj Britaniji odrazila i na njegovu raširenost. Epistemički materijal eksploatiran za konstruiranje hrvatskog, srpskog, bosanskog, crnogorskog (odnosno srpskohrvatskog_hrvatskosrpskog), slovenskog, makedonskog i bugarskog jezika izrezan je i preuzet iz južnoslavenskoga dijalektalnoga kontinuuma, uz naklonjenost BCHS filologija (na muku separatističkih standardologinja_a), istome komadu toga kontinuuma, istočnohercegovačkom štokavskom narječju. Da državne granice sa svojim službenim, nacionalnim jezicima proizvoljno izrezuju protočne i varijabilne govorne mreže, pokazuje i struktura prisvojene građe koja se izvodi u standardne jezike: govornik_ica hvarske čakavštine i govornica_ik vrbovačkoga križevačko-podravskoga dijalekta otežano će se razumjeti, iako su oba idioma pridana hrvatskom jeziku, dok govornici_e gorskokotarskoga dijalekta iz Lukovdola u razgovoru s govornicama_ima dolenjskoga idioma u Novom Mestu neće imati takvih teškoća, iako bi jedan trebao biti dijelom hrvatskoga, a drugi slovenskog jezika.

Standardni jezik splet je visokonadziranih i disciplinirajućih pravila građenih tako da ih nitko nikada ne može do kraja realizirati[3], rijetko osporavanih i u znanstvenim i u političkim raspravama, koje se uglavnom zadržavaju samo na tome kako bi se standardizacija trebala provesti, eventualno kako je učiniti ravnopravnijom drugim varijatetima i postoji li neki oblik koji bi bio etičniji, otvoreniji i manje invazivan od drugih:

a. Standardizacija oživljavanjem: Klasični je hebrejski oko 200. godine pr. n. e. prestao biti govorenim jezikom, očuvan tekstovima Biblije i Mišne (s Gemarom, drugim dijelom Talmuda, već pisanom dominantnijim aramejskim), zadržavši se samo na papiru narednih 1600 godina (kao danas latinski i sanskrt), u ritualnim i liturgijskim kontekstima (koji su dijelom u tom razdoblju poticali književnost pisanu po uzoru na biblijski tekst). Početkom 1880-tih Peres (1964, kako prenosi Fellman 1973: 28) u jeruzalemskim židovskim zajednicama pronalazi govornike ladina, palestinskoga arapskoga i sjevernoafričkoga dijalekta arapskog, gruzijskoga, kao i različitih dijalekata jidiša, prije prvih većih doseljavanja u Palestinu (prve alije 1882.-1904. i druge 1905.-1914.), koja donose različite varijatete ruskoga, rumunjskoga i drugih jezika Europe. Eliezer Ben Yehuda sažima revitalizacijski program riječima „hebrejski će izaći iz sinagoga u vjerske škole i iz vjerskih škola u javne škole i iz javnih škola doći će u domove i… svrstati se među žive jezike“ (Ha-Zevi 31 (1886./1887.), u Fellmanovom prijevodu s heb., 1973: 49). Te će škole niknuti zajedno s prvim agrikulturnim naseljima u Palestini, financirane i poticane radom cionističkih društava kao što je Hovevei Zion ili Alliance israélite universelle (ibid: 95). U stvaranju izraelske države, hebrejski je trebao sakralizirati kolonijalni poredak te Izrael postaviti na kraj narativa o odabranom narodu i obećanoj zemlji, započet sa starohebrejskim tekstovima i zaokružen novohebrejskim ili ivritom. Standardizacija revitalizacijom traga za isječkom povijesti koju treba uskrsnuti, a s njom i ideologije i vjerovanja koja će legitimizirati novostasale države, nacije i narode.

b. Jezični separatizam i unitarizam: Zakonom o neovisnosti Indije 1947. godine Velika Britanija dijeli kolonijalizirani teritorij u dvije zasebne države, Indiju i Pakistan, kojom će se i jezik raspuknuti na dva dijela. U primjeru vjerojatno nasličnijem sociolingvističkoj slici BCHS_srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika; govornici hindskoga i urdskog sporazumijevaju se bez teškoća, no kao što se standardni hrvatski bilježi latinicom, a u standardnom se srpskom prioritizira ćirilica, tako se hindski piše devanagarijem po uzoru na sanskrtske tekstove, a urdski prilagođenim arapskim pismom. Kao katolicizam, islam i pravoslavlje na Balkanu, hinduizam i islam poslužili su kao povod u Indiji i Pakistanu za to da se tvrde različite ´civilizacijske, kulturne osnove´ jezika, ponajprije religijskoga leksika, bez značajnijih odstupanja u fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj strukturi. Hindustanska dijalektološka karta (dijeljeni naziv za urdsko-hindski govorni kontinuum) ukazuje na razgranate govorne mreže, sa zapadnohindustanskim haryanvijem, brajem, bundelijem, kannujuijem i istočnohindustanskim avadhijem, baghelijem, chhatisgarhijem (Smith 2017). Rezultati Narodne jezične ankete Indije (engl. People´s Linguistic Survey of India) iz 2010. godine otkrivaju još složeniju jezičnu situaciju – čak 780 varijateta na Indijskom potkontinentu u aktivnoj upotrebi.[4]  Ništa manje redukcionistički ne bi bilo jezike Pakistana nastojati posložiti po ključu narod – jezik; osim urdskoga i engleskog kao kolonijalne ostavštine, govore se i pašto, pandžapski, sindshki i razni drugi idiomi koji dodatno remete bilo kakve izglačane projekcije jezične situacije. Kodifikacije BCHS_srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika ili urdskoga/hindskog_hindustanija odrazom su dviju tendencija kojima su se jezične politike cirkularno kretale od 19. st. do danas; tendencije razdvajanja i tendencije približavanja, otkidanjem manjeg ili većeg komada govornih mreža. Srpskohrvatski/hrvatskosrpski nastaje crpljenjem (selektiranoga) bazena govornog materijala za institucionalne potrebe, kao što to rade i BCHS jezici. Te dvije tendencije, unatoč tomu što su nerijetko romantizirane u ideološki dvije različite sfere; antinacionalističkim i nacionalističkim diskursima, i jedna i druga u različitim povijesnim trenucima i kontekstima služile su izgradnji nacionalnih prostora, omeđenih vojskama, ustavima i zakonima, a na kraju i samim jezikom koji je sa sobom trebao ponijeti i, još važnije, usustaviti kulturu i povijest.

b.1. Jedan jezik u više država i jedna država s više jezika: BCHS jezici ili urdski i hindski opisuju se povremeno u literaturi kao primjeri policentričnih standardnih jezika (u postjugoslavenskom kontekstu koncept je populariziran knjigom „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić (2010) i iz nje izvedenim tekstom Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. godine[5]). Policentričnim jezicima smatraju se jezici s dvjema standardnim varijantama ili više njih u različitim institucionalnim kontekstima; kao npr. engleski u svojoj britanskoj, američkoj, australskoj i drugim standardnim inačicama u zemljama nekada pod britanskom krunom ili pak njemački u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Lihtenštajnu, Luksemburgu i Belgiji. Istodobno, Švicarska, Luksemburg i Belgija primjeri su i država s više službenih standardiziranih jezika; njemačkim, retroromanskim, francuskim i talijanskim odnosno luksemburškim, njemačkim i francuskim ili, u trećem slučaju, njemačkim, nizozemskim i francuskim. Afirmacija BCHS jezika kao policentričnih jezika ne bi donijela puno osim ukinula pokoju administrativnu prepreku za robu, prije negoli za ljude, npr. nastavnike_ice kojima bi i dalje mogućnost rada u nekoj školi vjerojatno ovisila o tome je li diploma usklađena s, kako Deklaracija kaže, „varijantom (koju država) slobodno i samostalno kodificira“ (iako se Deklaracija, paradoksalno, protiv obrazovne segregacije buni). Njemački, nizozemski i francuski u Belgiji državi će samo dati na raspolaganje resurs više za uređivanje njezinih političkih i ekonomskih interesa (pa se „u jezičnoj (…) politici može odraziti (i) distribucija pojedinih privrednih grana, ako se ona podudara, barem djelomično, s prostornom raspodjelom govornika različitih jezika“, Škiljan 1988: 16). Bilo da više država izrabljuje isti organski materijal ili da jedna država izrabljuje više diferenciranih organskih materijala, bez obzira na to što stisak oko govornih kolektiva može biti nešto labaviji, i dalje tu i s istom svrhom kao i u monotonijim država-jezik relacijama.  

c. Standardizacija regionalnih i manjinskih jezika: Standardizacija nije samo interesom države nego i različitih vrsta regionalnih i manjinskih organizacija i (samo)uprava (koje se uključuju razmatrajući utjecaj standardizacije nekih dominantnih ili državom poticanih jezika, u baskijskom slučaju, kastilijanskog i francuskog). Baskijski (euskara), govoren u pograničnim dijelovima Španjolske i Francuske (španjolskih Autonomne baskijske pokrajine (s područjima Gipuzkoa, Bizkaia, Araba) i pokrajine Nafarroa te francuskih krajeva Labourd, Nafarroa Beherea i Zuberoa (Ula 2012)), od 19. st. pritisnut industrijalizacijom (gdje se napuštanjem govornih okruženja, napuštao s vremenom i jezik) i otežanim pristupom javnom školstvu (s periodom bujanja izdavaštva i jezične upotrebe na prijelazu u 20. st.), za Francova režima zabranjen je u korist kastilijanskoga. (Clark 1979: 133-138, i za vrijeme pisanja knjige, četiri godine nakon Francove smrti, ističe: „Unatoč naporima španjolske vlade da zaštiti regionalne jezike, ikastolasi (op. a. baskijske škole) izloženi su priličnom maltretiranju policije i obrazovnih autoriteta. Škole su često nadzirane s opravdanjem da su središtima subverzivne ili propagandne antišpanjolske aktivnosti“). Baskijska nacionalistička stranka i druge nacionalističke grupe u ugrozi jezika pronašle su plodno tlo za narativ o nužnosti stvaranja baskijske nacije (Ula 2012). Standardna varijanta baskijskoga (euskara batua), građena u okrilju Baskijske jezične akademije (Euskaltzaindia), danas destabilizira raznolikost i razgranatost jezika (Hualde i Zuazo 2007), načinjenoga od osam dijalekata s 25 poddijalektalnih grupa (Clark 197: 149). “ Španjolski filolog Ramón Menéndez Pidal, pozvan u Bilbao 1920. da govori o temi ujedinjenja baskijskoga jezika… smatrao je potencijalno štetnim kako bi širenje umjetnoga standarda bez znanstvena interesa značilo nestanak mnogo vrijednijih povijesnih dijalekata“ (Hualde i Zuazo 2007). Standardizacija regionalnih i manjinskih jezika ne pomaže jezicima ni njihovim govornicima (iako može zavarati i činiti se izlazom), naprotiv, polugom je etnicizaciji i/ili nacionalnim aspiracijama zatirući jezike koje navodno spašava. 

Abolicija standardnih jezika

Zašto bi bilo lakše zamisliti svijet bez policije i vojske nego bez prepuštanja jezika režimima koje upravljaju tim istim policijama i vojskama (uostalom, pretvarajući i jezik u oblik stege)? Par je ukorijenjenih stavova koje preostaje razložiti (ako dio njih već nije razgrađen prethodnim odjeljcima) da bi se tvrdnja da standardne jezike zapravo ne trebamo, nego oni trebaju nas, mogla braniti:

1. da bez standardnoga jezika nema međusobne razumljivosti;

Kako varira razina razumljivosti među standardnim jezicima (ako bismo zamislile_i konstrukt govornika takvoga jezika jer nitko ne govori standardnim jezikom, bez obzira na to koliko se trudio_la; kao oblik socijalne kontrole, taj ideal i treba ostati nedostižan), tako varira razina razumljivosti među organskim idiomima. Razlika između razumljivosti omogućene standardnim jezikom i razumljivosti omogućene organskim idiomima u njihovom je dosegu; dok standardni jezici uglavnom prate granice naroda, nacija i/ili država, organski idiomi izranjaju iz svakodnevne interakcije i sežu dokle se rasprostiru niti govornih mreža, nadilazeći granice naroda, nacija i država (kao u slučaju dijela dijalektalnoga kontinuuma na kojem se gradi BCHS_srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik) ili zadržavajući se na ograničenijem prostoru (kao u slučaju npr. baskijskoga u odnosu na francuski ili španjolski).

2. da je gramatika dio jezika koji treba aktivno održavati;

Jezik sam po sebi ne poznaje pogreške. One su mu pripisane izvana. Odstupanja od norme ukazuju na tendencije i smjerove jezičnih promjena omogućavajući jeziku da se razvija. Iako će većina jezičnih inovacija ostati sputana trenutkom i mjestom, jedan dio njih će se uz podršku govornih kolektiva raširiti i postati dijelom opće govorne, a s vremenom i pisane upotrebe (npr. češki prezentski nastavak –uju, nekada smatran nepravilnim, danas je standardna dubleta nastavku –ují; usp. opravuju – opravují (úkol) ili današnje englesko you koje će zamijeniti thou, thee, thy).

Fonologija, morfologija, sintaksa i pragmatika dijalekata, mjesnih govora i drugih jezičnih varijateta oblikuju se govornom praksom. Koliko su npr. u standardnim BCHS jezicima u prvom licu jednine prezenta pravilni nastavci –em, –im, –am (plešem, mislim, čitam), toliko su u čakavskim govorima pravilni nastavci –en, –in, –an (plešen, mislin, čitan). Normi nije potreban poticaj da nastane, poticaj je potreban, kako se pokazuje u današnjoj znanosti o jeziku, istraživanju okolnosti i procesa toga nastanka. Jezična norma strukture su koje su okoštale, stabilizirale se, ukotlovile u jezik i koje treba rastvarati i propitivati u kontekstu rastvaranja i propitivanja drugih struktura koje su se podigle ljudskim radom.

3. da nema ni znanosti ni struke bez profesionalnih žargona uronjenih u standardne jezike;

Znanstvena razmatranja traže preciznost, jednoznačnost i transparentnost; Kasiopeja (grč.Κασσιόπεια), Aldebaran (arap. اَلدَّبَرَان‎), 94 Aurora ili OGLE-2005-BLG-39OLb zviježđa su, zvijezde, asteroidi i planeti imenovani prema međunarodnim astronomskim konvencijama kako bi se pojedini objekti na nebu razgraničili i učinili ujednačeno prepoznatljivima bez obzira na to jesu li zahvaćeni NASA-inim satelitima ili teleskopima zvjezdarnica u Višnjanu, Erbilu (Iraku) ili Sydneyu. Za razliku od dominantno polisemnoga govorenog jezika (koji organizira više značenja unutar jedne konstrukcije prema načelu ekonomičnosti), znanost teži homonimičnosti (u kojoj jedna konstrukcija ima samo jedno značenje). Bilo da je nekom astronomskom tijelu pripisana vrijednost Kasiopeja ili OGLE-2005-BLG-39OLb, te oznake služe tome da bi se nedvosmisleno naznačilo o kojem je entitetu riječ i pripisala mu se određena svojstva (grčkim nazivom da potječe iz Ptolomejove klasifikacije s određenim kulturološkim pojašnjenjima astronomskih fenomena ili numeričkim iz kojih će se iščitati godina otkrića ili lokacija promatranog tijela). Polisemna narav (potencijali metafore ili metonimije) ili tvorbene mogućnosti govorenoga jezika (usp. npr. Sunčeve pjege ili glasnice prema glasu) mogu poslužiti izgradnji taksonomija ili drugih složenih odnosa izričući osobine ili sveze relevantne za razumijevanje neke pojavnosti, kao što se i numerički iskazi mogu razrađivati da se postigne dodatna obavijesnost, no u ograničenom obliku, s minimalnom i nadziranom razinom polisemije unutar neke klasifikacije. Terminologija je šifrarnik, u koji su integrirana i zategnuća govorenog jezika (zajedno s matematičkim operacijama ili geometrijskim pravilima npr. u termodinamici ili arhitekturi) koje razvijaju visokospecijalizirani govorni kolektivi. Biokemičarka koja usavršava cjepivo za COVID-19 u Istanbulu ujednačava metodologiju i liste djelatnih tvari s kolegicom u Kopenhagenu (čak i ako i okolni tekst traži prijevod, terminologija se drži prozirnom; BCHS supernova i fotosfera; mađ. szupernóva i fotoszféra; port. supernova i fotosfera). Standardizirana terminologija namjerno se brka sa standardnim jezicima; terminologija se može vrlo lako standardizirati i bez standardnih jezika koji, isto tako, mogu postojati bez terminologije (npr. i s mršavim nazivljem za računalnu tehnologiju, standardni BCHS jezici su i dalje na životu).

Odmetnuta lingvistika

Standardne jezike treba razmotriti prije svega kao političke i povijesne fenomene usko vezane uz izgradnju, održanje i reprodukciju eksplotativnih struktura kao što su kolonijalni imperiji, kapitalizam ili nacionalne države. Zalaganje za unitarističke ili policentrične naspram separatističkih jezičnih pristupa, srpskohrvatski / hrvatskosrpski kao dijeljeni jezik ili bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski kao varijante jednoga policentričnoga jezika, može proširiti prostor javne i institucionalno podržane komunikacije, no ne i emancipirati jezik kao kolektivno proizvedeno i prikupljeno znanje. Abolicija standardnih jezika izmicanje je toga znanja iz ingerencije nacionalnih država s nacionalnim akademijama i nacionalnim filologijama prema govornim mrežama i govornim kolektivima kojima je oduzeto te, u kolaborativnom radu u zajednicama usmjerenom na sakupljanje, analizu i razmatranje toga znanja, a ne propisivanje i služenje istim režimima koji utišavajući jezike, utišavaju i govornike, da bi bilo dostupno, prohodno i što transparentnije svima onima, govornicima_ama i istraživačicama_ima, koji za njime zatrebaju posegnuti.

Abolicija standardnih jezika ne može se dogoditi sama za sebe, niti se radi o jednopoteznom rješenju. Njegove standardne varijante čine ga produžetkom države i kapitala, stoga je tek njihovim dokidanjem moguće razbistriti načine na koje je jezik komplicitan u generiranju društvenih i ekonomskih razdora, a onda i tkanju mogućih solidarnosti. Opresija nad govornim radom isprepletena je sa svim drugim oblicima nasilja u društvu i ne može ostati po strani ni u jednom obliku emancipatornoga rada koji teži radikalnoj transformaciji okolnosti i načina naših života. No abolicija standardnih jezika je istodobno i rastvaranje i oslobađanje potisnutih oblika znanja, prikupljenih i posloženim radom raznolikih, ali međusobno povezanih govornih kolektiva (barem njih 6-7000 koje su istraživači_ice izbrojale_i) (bez obzira na mjesto na svijetu koji nastanjuju, s obzirom na to da je svaki jezik satkan u kontaktima i razmjenama, gledajući njihov povijesni razvoj, kao i tehnologijom podržane protoke znanja), u raznim čvorištima govornih mreža. U pamanjunganskom wergaia jeziku Boorongo plemena u Australiji razgranate su astronomske klasifikacije, gdje se i prema izgledu noćnoga neba znalo koje poljoprivredne kulture kada dospijevaju (Hamacher 2011), dravidski solega prepoznaje čak četiri vrste medonosnih pčela (Si 2016), a u veljotskom su pomno razlikovane vrste riba kojima su veljotski ribari podučavali i govornike čakavštine (Spicijarić Paškvan 2014). Standardni jezici su baloni koje treba probušiti kako bi riječi i rečenice mogle prodisati i kako bi se svi ti raspršeni komadi znanja mogli razmotriti, podijeliti i ugraditi u bolje svjetove koje želimo podići.

Revolucija će biti Babel.

LITERATURA:

Anderson, Benedict. (1983/1998). Nacija: zamišljena zajednica. Beograd: Plato.

Bates, P., Chiba, M., Kube, S. i Nakashima, D. (2009). Learning and Knowing in the Indigenous Societies. Pariz: UNESCO.

Burke, Peter. (2004). Languages and Communities in Early Modern Europe. Cambridge: Cambridge University Press.

Butler, Thomas. (1969). Jernej Kopitar´s Role in the Serbian Language Conterversy. U: The Slavic and East European Journal, 13(4), str. 479-488.

Clark, Robert P. (1979). The Basque: The Franco Years and Beyond. Nevada: University of Nevada Press.

Crystal, David. (1987). The Cambridge Encyclopedia of Language. Cambridge: Cambridge University Press.

Davis, Phillip R. (1998). Scribes and Schools: The Canonization of the Hebrew Scriptures. SAD: Westminster / John Knox Press.

Dixon, Robert M.W. (2015). Edible Gender, Mother-in-Law Style, and Other Grammatical Wonders: Studies in Dyirbal, Yidiñ, and Warrgamay. Oxford: Oxford University Press.

Ertl, Václav. (1929/2015). Dobar pisac. U: Vuković, Petar. Jezična kultura: Program i naslijeđe Praške škole. Zagreb: Srednja Europa.

Febvre, Lucien i Martin, Henri-Jean. (1958/1976). The Coming of the Book: The Impact of Printing 1450-1880. London: NLB.

Fellman, Jack. (1973). The Revival of the Classic Tongue: Eliezer Ben Yehuda and the Modern Hebrew Language.

Fischer, Steven Roger. (2003). The History of Writing. London: Reaktion Books.

Goffman, Daniel. (2002). The Ottoman Empire and Early Modern Europe. Cambridge University Press.

Hall, Robert A. (1950). Leave Your Language Alone! Linguistica.

Hamacher, Duane Willis. (2011). On the Astronomical Knowledge and Traiditions of Aboriginal Australia (a thesis submitted in fulfilment of the requirements for the degree of Doctor of Philosophy). Dostupno na: http://www.aboriginalastronomy.com.au/wp-content/uploads/2018/05/Hamacher-Thesis.pdf (posljednji pristup 11.7.2021.)

Havránek, Bohuslav. (1932./2015.) Zadaće književnoga jezika i njegova kultura. 83-115. U: Vuković, Petar. Jezična kultura: Program i naslijeđe Praške škole. Zagreb: Srednja Europa.

Houtzagers, Peter. (2008). On the Čakavian Dialect of Koljnof near Sopron. U: Studies in Slavic and General Linguistics, 32 (1), str. 247-264.

Hualde, José Ignacio i Zuazo, Koldo. (2007). The Standardization of the Basque Language. U: Language Problems and Language Planning, 31 (2), 142-168.

James, Gregory. (2019). The Pesky Ablative: Early European Missionaries´ Treatment of Tamil ´Ablatives´. Journal of Portugese Linguistics, 18(2), str. 1-20.

Jonke, Ljudevit. (1965). Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb.

Keel, William D. (2020). The West Germanic Dialect Continuum. U: Putnam, Michael T. i Page, Richard B. (ur.). Cambridge Handbook of Germanic Languages. Cambridge: Cambridge University Press.

Lisac, Josip. (2009). Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga.

Matasović, Ranko. (2005). Jezična raznolikost svijeta: Podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam.

Matasović, Ranko. (2001). Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.

Maisels, Charles Keith. (1999). Early Civilizations of the Old World: The Formative Histories of Egypt, the Levant, Mesopotamia, India and China. London i New York: Routledge.

Ollett, Andrew. (2017). Language of the Snakes: Prakrit, Sanskrt, and the Language Order of the Premodern India. University of California Press.

Rahman, Tariq. (2008). The British Learning of Hindustani. U: Contemporary Perspectives, 2(1), str. 46-73.

Robins, R.H. (1967/1997). A Short History of Linguistics. London: Routledge.

Rodríguez Adrados. (2005). A History of the Greek Language: From its Origins to the Present. Leiden: Brill Academic Pub.

Sanders, Ruth. (2010). German: Biography of a Language. Oxford: Oxford University Press.

Sesar, Dubravka. (1996). Putovima slavenskih književnih jezika: pregled standardizacije češkog i drugih slavenskih jezika. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta.

Si, Aung. (2016). The Traditional Linguistic Knowledge of the Solega: A Linguistic Perspective. New York: Springer.

Solodow, Joseph B. (2001). Latin Alive: The Survival of Latin in English and the Romance Languages. Cambridge: Cambridge University Press.

Spicijarić Paškvan, Nina. (2014). Dalmatski (veljotski) i mletački utjecaji u govorima otoka Krka. U: Krčki zbornik, 70, 71-88.

Smith, Caley. (2017). The Dialectology of Indic. U: Klein, Jared; Joseph, Brian; Fritz, Matthias. Handbook of Comparative and Historical Indoeuropean Linguistics, 417-446.

Škiljan, Dubravko. (1988). Jezične politike. Zagreb: Biblioteka Naprijed.

Škiljan, Dubravko. (2002). Govor nacije: Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden marketing.

Ula, Jacqueline. (2012). Reclaiming Basque: Language, Nation, and Cultural Activism. Reno i Las Vegas: University of Nevada Press.

van der Horst, Joop. (2016). Propast standardnoga jezika: Mijena u jezičnoj kulturi Zapadne Europe. Zagreb: Srednja Europa.

Wright, Sue. (2010). Jezična politika i jezično planiranje: Od nacionalizma do globalizacije. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Zwatjes, Otto. (2002). The Description of the Indigenous Languages of Portuguese America by the Jesuits during the Colonial Period. U: Historiographia Linguistica, XXIX: 1/2, str. 19-70.

Zwatjes, Otto. (2011). Portuguese Missionary Grammars in Asia, Africa and Brasil, 1550-1800. Amsterdam: John Benjamins Publishing.

---

[1] Ustrajnost primjene obrazaca klasičnih jezika i danas obilježava mnoge standardne jezike. Hall (1950: 15) daje primjere iz engleskoga; nakon glagola to be trebao bi slijediti neizravni objekt (It is I), iako je u govornoj upotrebi uvriježena upotreba izravnoga (It is me), prateći latinski u kojem je moguće samo sum ego, ne i *sum me. Izravnost / neizravnost mjeri distancu objekta od radnje kojom je zahvaćen, gdje se se distanca akter  – radnja povećava u latinskom modelu. Imperativ izbjegavanja dvostruke negacije vuče iste korijene, gdje je npr. latinsko non nihil u značenju „ne ništa“ odnosno „nešto“ zateznim dijelom i logičke strukture standardnoga engleskog, iako se dvostruka negacija kao način poništenja tvrdnje iskazuje kao integralni element govorne upotrebe (ibid: 17).

[2] Milivoj Šrepel na pragu 20. st. piše o zadaćama filologije, sablasno podsjećajući na kolonijalno i rasističko nasljeđe njezina nastanka: „Kako je pravo područje filologije jezik i njegova književnost, razumije se samo po sebi, da ne može biti filologije, gdje nema književnosti. Koji narod nema književnosti, ne može imati vlastite filologije. Samojedi, Hotentoti, svi narodi starinski ili moderni, koji bilo s kojeg razloga nijesu mogli ili umjeli, da se oslobode primitivne surovosti i prirodnoga barbarstva ili da ostave koje djelo književnoga značaja, mogu biti zanimljivi predmeti za antropologa, etnografa, historiografa, ekonomista, filozofa, lingvista, ali ne mogu biti za filologa. Filologa zanimaju samo naobraženi narodi koji su ostavili jasnih tragova svojoj kulturi u sačuvanim pisanim djelima“ (iz: „Klasična filologija: Uputa u pojedine struke klasične filologije“, Matica hrvatska 1899.) (op. dodani kurziv).

[3] „(K)ad uvedete pravila koja znate samo vi, onda imate moć. Djelomično potčinjene uputite u tajnu, ali uvijek ostavljate mogućnost da kažete da je nešto krivo, i da zato medu potčinjenima postoje krivci. U zaborav pada činjenica da jezička zajednica ne ovisi o etničkim granicama, da je to uvjetna projekcija.“ (Škiljan 2005, https://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htm, posljednji pristup 24.5.2021.)

[4] http://www.peopleslinguisticsurvey.org/Default.aspx (posljednji pristup 17.11.2020.)

[5] Deklaracija o zajedničkom jeziku. (2017). Jezik i nacionalizmi. https://jezicinacionalizmi.com/deklaracija/ (posljednji pristup 1.7.2021.)