Clandestina – Solun
Danas se imperijalizam uglavnom shvata kao termin koji opisuje tendenciju određenih zemalja da eksploatišu druge zemlje. Ova naizgled jednostavna formulacija vodi ka veoma različitim i ponekad kontradiktornim interpretacijama – i političkim praksama.
uvod
Kako stanovništvo eksploatisanih zemalja pruža otpor? Koje su posledice činjenice da stanovništvo koje prebiva unutar ‘moćnih zemalja’, iako nije odgovorno za svoju poziciju, dobija udeo privilegija svoje zemlje? Da li činjenica da „(čitave) zemlje eksploatišu (druge) zemlje“ sugeriše da bi društva trebalo da budu organizovana u države kako bi se oduprla eksploataciji? I na kraju, da li postojanje suparničkih imperijalizama znači kraj tzv. globalizacije? Sva ova pitanja jasno pokazuju da imperijalizam nije lako definisati. U svakom slučaju, samo značenje reči se promenilo „barem dvanaest puta“ od sredine 19. do sredine 20. veka.[1]
Ovaj tekst, koji se zasniva na premisi da je kolonijalizam kamen temeljac kapitalističkog sistema, prvo razmatra posledice potpunog odsustva pojma ‘imperijalizam’ u Marksovom delu. Potom se ukratko dotiče činjenice da anti-imperijalizam, kako ga koristi levica u službi „borbe protiv imperijalizma“, pribegava istim ideologijama koje je buržoazija koristila protiv feudalizma, odnosno, navodnoj neophodnosti nacionalne države, mitu „razvoja“ i „progresa“, i preovlađivanju ekonomskog nad društvenim i političkim. Konačno, izneta su neka razmišljanja o povratku anti-imperijalizma u aktualnom periodu, gde je nakon navodnog trijumfa globalizovanog kapitalizma navodno usledila duboka kriza, usled koje su na snazi intenzivni antagonizmi unutar sistema.
I DEO. SLOBODNO TRŽIŠTE VODI KA RATU, KAO I LENJINOV ANTI-IMPERIJALIZAM
Marks je obavio temeljno istraživanje samog procesa proizvodnje kao objašnjenja za fenomen rada, ali je za sobom ostavio svega nekoliko usputnih, površnih i nevoljnih komentara o pretpostavkama kapitalističke proizvodnje, o poreklu i prirodi inicijalnog kapitala koji je taj proces i učinio mogućim. Bez tog početnog kapitala ne bi bilo ni investicija, ni proizvodnje, niti velikog skoka napred. (…) Te pretpostavke ne mogu se pojaviti u samom procesu kapitalističke proizvodnje, pošto bez njih taj proces ne bi ni bio moguć. One moraju biti negde izvan samog procesa proizvodnje. To negde su pre svega kolonije, njihovo opljačkano i istrebljeno stanovništvo. (…) Primitivna ili prvobitna akumulacija kapitala nije nešto što se dogodilo jednom u davnoj prošlosti i nikada više posle toga. To je proces koji sve vreme prati kapitalistički proces proizvodnje, njegov sastavni deo.
Fredy Perlman. The Continuing Appeal of Nationalism, 1984
imperijalizam: poreklo pojma
Kao što je to pomenuto iznad, Koebner i Šmit (Schmidt) razlikuju dvanaest promena pojma ‘imperijalizam’ u periodu od sto godina. Robert Jang (Robert Young) dokumentuje ove različite upotrebe termina:[2] reč „imperijalizam“ je u engleskom prvi put iskorišćena u 1858, kao sinonim za despotizam (u istom smislu u kojem će je Marks kasnije koristiti). U najmoćnijoj kolonijalnoj sili tog vremena, koje je samozadovoljno sebe nazivalo „Britanskim carstvom“, termin ‘imperijalizam’ je prvobitno bio pogrdan i odnosio se na režim Napoleona III. Od 1880. do 1890, termin je u engleskom jeziku dobio pozitivno značenje i odnosio se na potencijalnu anglosaksonsku federaciju koja bi se prostirala širom planete, i koja bi unutar Britanskog carstva ujedinila sve zemlje sa stanovništvom britanskog porekla, kao što su SAD i Australija. Godine 1895, termin „novi imperijalizam“ je opisivao novu eksploziju evropskog kolonijalizma. Nakon Burskih ratova (1899–1902), termin je zadržao negativne konotacije naspram francuskog i britanskog kolonijalizma. Džon A. Hobson (John A. Hobson) je 1902. u svom delu Imperialism: A Study povezao imperijalizam sa kapitalizmom. Nedovoljna potrošnja, napisao je, osnovni je uzrok kapitalističke krize, a imperijalizam je stvorio nova tržišta kako bi rešio ovaj problem.
marks i imperijalizam
Marsel Štocler (Marcel Stoetzler) primećuje da je „Marks koristio reč imperijalizam retko i samo u tadašnjem konvencionalnom smislu, kao praktično sinonim za cezarizam ili bonapartizam. U ovim kontekstima, imperijalizam je označavao vladavinu na osnovu saveza elita sa nižim klasama usmerenu protiv liberalne buržoazije, ili tačnije protiv parlamenta, i upravljanjem koje je bilo iznad pojedinačnih političkih partija, po rimskom imperijalnom modelu i na osnovu centralizovanih državnih agencija i monopola“.[3]
Entoni Bruer (Anthony Brewer) analizira Marksovo stanovište o progresivnoj ulozi kolonijalizma u doba industrijskog kapitalizma: „Marks je definisao kapitalizam u smislu odnosa između klase slobodnih najamnih radnika i klase kapitalista. Konkurencija podstiče akumulaciju i tehnički napredak. Kapitalizmu nije potrebno podređeno zaleđe ili periferija, ali će ih iskoristiti da profitira ukoliko postoje. Do industrijske revolucije, spoljni odnosi kapitalizma su se ostvarivali kroz trgovački kapital, i nisu nužno transformisali druga društva uvučena u svetsko tržište. Jednom kada je industrijski kapital preuzeo vođstvo, kapitalističko osvajanje je moglo da odigra progresivnu (iako svirepu) ulogu pokretanjem kapitalističke industrijalizacije.“[4]
Rečima indijskog marksiste Prabata Patnaika (Prabhat Patnaik): „Model kapitalizma koji analizira Marks u Kapitalu je za sve praktične potrebe model zatvorene i izolovane ekonomije. Naravno, ovaj model se može proširiti kako bi obuhvatio i kolonijalni odnos, koji se pre svega vidi kao obezbeđivanje tržišta na kojem se gradska roba menja za one proizvode trećeg sveta koji su potrebne gradu; ali kolonijalizam kao proizvođač viška za akumulaciju u gradu (…)“ prema Patnaiku „imperijalizam se pojavljuje u Marksovoj diskusiji primitivne akumulacije kapitala. Ipak, nakon toga se retko može videti da igra značajnu ulogu u njegovoj analizi.“ Imperijalizam za Marksa pripada praistoriji kapitalizma.[5]
imperijalizam i klasični marksizam
Roza Luksemburg je pokušala da se pozabavi analitičkim nedostatkom Marksovog dela u svom „ekonomskom objašnjenju imperijalizma“, kako ga je nazvala.[6] Prema Luksemburg, stalna ekspanzija kapitalističkog oblika proizvodnje je nemoguća unutar granica čisto kapitalističkog sistema. Jedino je moguća ukoliko je prati stalna ekspanzija potrošnje. Međutim, što se više kapitalistički sistem i automatizacija budu razvijali, to će manje kupovne moći radnici imati, stoga sistem mora da se obnovi kroz treći, u osnovi prekapitalistički ili ekstra-kapitalistički, oblik proizvodnje. Njenim rečima: „Preovlađujući metodi (kapitalizma) su kolonijalna politika, međunarodni sistem zajmova – politika sfera interesa – i rat. Sila, prevara, ugnjetavanje i pljačka se otvoreno ispoljavaju bez ikakvog pokušaja prikrivanja, i potreban je izvestan napor da se unutar ovog političkog nasilja i nadmetanja moći uoče strogi zakoni ekonomskog procesa.“
Lenjin, koji je iznad svega želeo da preuzme ulogu vođe proleterijata, zahtevao je od svojih sledbenika doktrinalnu poslušnost njegovim teorijskim konstrukcijama marksizma. Nije se bavio unapređivanjem Marksove analize, već promovisanjem i neosporivim vrednovanjem sopstvenih političkih izbora kao neupitnih posledica markističke ortodoksije. Lenjinov politički sud je bio ograničen na misao da će sukob kapitalističkih država za kontrolu nad kolonijama ubrzati kolaps kapitalizma, i da boljševici treba da budu spremni da iskoriste priliku. Samim tim, trebalo je samo da se ustoliči kao Marksov neosporni naslednik u analizi statusa kvo, i u tom kontekstu treba razumeti njegov čuveni pamflet o imperijalizmu iz 1916. Njegov esej je odražavao argumente Buharina („imperijalizam je politika finansijskog kapitala“) koji je zauzvrat odražavao analizu finansijskog kapitala austrijskog teoretičara nemačke socijalne demokratije Hilferdinga (1910): „finansijski kapital označava jedinstvo kapitala, jer su ranije razdvojeni sektori industrijskog, komercijalnog i bankarskog kapitala sada pod kontrolom velikog finansijskog kapitala sa kojim su blisko povezani industrijski i bankarski magnati. A što se tiče teorije ‘nedovoljne potrošnje’ u kapitalističkim gradovima kao uzroka imperijalističke ekspanzije, nju je već 1898. formulisao buržoaski ekonomista Dž. A. Hobson“.
Što se samog analitičkog dela tiče, Lenjinov pristup tu nema šta da doda. Generativna veza između finansijskog kapitala i imperijalizma je jednostavno konstatovana bez objašnjenja – eksplozija finansijskog kapitala krajem 19. veka poklapala se sa novom fazom kapitalističkog kolonijalizma, ali bi oba trebalo videti kao posledice istih promena kapitalističkog sistema, a ne kao da proističu jedan iz drugog. Očigledno je da imperijalizam nije faza kapitalizma, i svakako da nije poslednja (pre bi ga trebalo razumeti kao preduslov za pojavu kapitalizma), dok je stalna primitivna akumulacija, čiji je imperijalizam jedan deo, trajno obeležje kapitalističkog sistema. Novo i presudno u Lenjinovoj analizu su politički zaključci: „Ukoliko bi kapitalisti mogli da izbegnu krize kod kuće, onda bi kapitalizam bio večit. Oni su bez sumnje slepi pioni u opštem mehanizmu […] dezintegracija se sve više širi kroz svet“. Za Lenjina, „ove slepe pione boljševici mogu da iskoriste za interese revolucije“, jer „za stabilizaciju socijalističke demokratije, savez sa jednim imperijalizmom protiv drugog nije nerealan u principu […] Naša politika je grupisanje oko Sovjetske Republike onih kapitalističkih država koje su pod jarmom imperijalizma. […] Sumnje i strahovi koji i dalje postoje u naprednim zemljama, koje tvrde da Rusija može da rizikuje socijalističku revoluciju zato što je Rusija ogromna zemlja sa sredstvima za sopstveno izdržavanje dok one, industrijske zemlje Evrope, to ne mogu da urade jer nemaju saveznike – ove sumnje i strahovi su bez osnova. Kažemo: ‘Sada imate saveznika, Sovjetsku Rusiju.’“[7]
anti-imperijalizam kao proizvod lenjinističkog takticizma
Ovaj Lenjinov citat se odnosi na (poželjnu) mogućnost taktičkog saveza „Socijalističke Republike“ sa SAD. „Britanija je iz rata izašla sa ogromnim kolonijama. Isti je slučaj sa Francuskom. Britanija je Americi ponudila mandat – to je jezik koji koriste danas – za jednu od kolonija koje je zauzela, ali Amerika to nije prihvatila. Američki biznismeni očigledno razmišljaju na drugi način. Videli su da rat, razaranjem koje izaziva i raspoloženjem koje budi među radnicima, ima veoma jasne posledice i došli su do zaključka da ne mogu ništa da dobiju prihvatanjem mandata. […] Amerika je u neizbežnoj kontradikciji sa kolonijama i ukoliko pokuša da se dodatno umeša time će nam desetostruko pomoći. Kolonije kipe od nemira, i kada ih dotakneš, svidelo ti se to ili ne, bio bogat ili ne – a što si bogatiji to bolje – pomagaćeš nama […] Amerika ne može da se dogovori sa ostatkom Evrope – ovu činjenicu je dokazala istorija.“[8] Lenjinova vera u sebe kao nepogrešivog demonskog inženjera revolucije navela ga je da se prema kapitalistima Sjedinjenih Država postavi kao prema običnim biznismenima. Ovde treba naglasiti da je 1913, američki ambasador u Velikoj Britaniji, V. Pejdž (W. Page), napisao američkom predsedniku Vilsonu (Wilson): „Budućnost sveta pripada nama… Šta ćemo sada uraditi sa pozicijom svetskog vođe koja očito pada u naše ruke?“ I 1914: „Šta ćemo uraditi sa Engleskom i ovim Carstvom, u ovom trenutku, kada ekonomske sile bez sumnje stavljaju vođstvo nad celom ljudskom rasom u naše ruke?“[9]
U ovom takmičenju na svetskoj šahovskoj tabli, podrška Komunističke internacionale „samoopredeljenju naroda“ nije prethodila podršci Sjedinjenih Država, nego joj je zapravo sledila: 8. januara 1918, američki predsednik Vilson, tokom obraćanja kongresu, pretvorio je mnoge zahteve progresivaca tog vremena u slogane američke spoljne politike: slobodna trgovina, demokratija i samoopredeljenje naroda. Vilson je 11. februara 1918. izjavio: „Nacionalne težnje se moraju poštovati; narodima se sada može dominirati i upravljati samo uz njihovu sopstvenu saglasnost. Samoopredeljene nije puka fraza. To je imperativni princip delovanja.“[10]
Nakon slabljenja evropskih sila izazvanog njihovim nadmetanjem za kontrolu nad kolonijama, Lenjin se složio sa Vilsonom po pitanju pretvaranja kolonizovanih teritorija u nacionalne države: „[…] doneli smo jednoglasnu odluku da govorimo o nacionalno-revolucionalnom pokretu umesto o ‘buržoasko-demokratskom’ pokretu […] Nema sumnje da svaki nacionalni pokret može biti samo buržoasko-demokratski pokret […] Mi, kao komunisti, treba da pružimo podršku buržoasko-oslobodilačkim pokretima u kolonijama samo kada su istinski revolucionarni.“[11]
Ova promena u analizi, taktici i strategiji proizvela je niz propagandnih trikova, u kojima su boljševičke vođe obećavale bivšim muslimanskim podanicima Ruskog carstva „sveti rat protiv imperijalizma“, uzvikujući „Živela sovjetska sila, živeo šerijat“.[12] Godine 1920, na Kongresu naroda Istoka u Bakuu, u Azerbejdžanu, Gregori Zinovjev, generalni sekretar Komunističke internacionale proklamovao je: „Braćo, pozivamo vas u sveti rat (džihad), pre svega protiv Britanskog imperijalizma!“ Vođa Crvene armije, Mihail Frunze, obratio se delegatkinjama Prvog kongresa turkistanskih žena – koje su sve nosile velove – rekavši da u očima sovjetske vlasti njihova parandža (teški veo od konjske dlake koji se pruža skoro do zemlje) ne govori ništa negativno o njima ili njihovim političkim pogledima. Naprotiv, tokom građanskog rata ovi velovi su čak imali vojnu svrhu: delegatkinje su mogle da pomognu u oslobođenju Turkistana, izjavio je, dodajući da „pod parandžom kuca časno srce, pod parandžom se može verno služiti revoluciji i parandža nekada krije hrabru izvidnicu Crvene armije“.[13]
Teorijsku paradigmu u okviru lenjinističkog takticizma iskorišćenu da se ustanovi marksistička teologija sažeo je Marsel Štocler:
„U lenjinističkom poimanju imperijalizma središnje mesto zauzima misao da se dvoznačni kapitalizam koji donosi intenzivnu eksploataciju zajedno sa mogućnošću emancipacije (kako ga opisuju Marks i Engels) oko 1900. preobratio u potpuno negativni kapitalizam: to je ‘monopolski kapitalizam’ čije su karakteristike finansijski kapital, korumpirana radnička aristokratija i imperijalizam, a njega treba uništiti svim dostupnim sredstvima. Pojmu potpuno lošeg naspram dvoznačnog kapitalizma pridružuje se ideja lošeg, izvitoperenog nacionalizma (imperijalizma) naspram dobrog, benignog nacionalizma (na primer, ‘zdrav patriotizam’ itd.) […] Lenjinistički pristup pravu naroda na samoopredeljenje istorijski je ukorenjen u ideji iz 19. veka, koju su tada delili liberali i demokrate, da građenje nacije prevazilazi klasno-feudalnu atomizaciju i sa ujedinjenim nacionalnim društvom stvara uslove za emancipatorske pokrete. Moglo bi se reći da postoje elementi orijentalizma u lenjinističkoj tvrdnji da je ‘narodima Istoka’ potrebno građenje nacije kao prva faza emancipacije, dok su oni na ‘Zapadu’ prošli kroz ovu ‘fazu’ i spremni su za klasnu borbu neopterećenu nacionalnošću i etnicitetom. (Realpolitika ‘socijalizma u jednoj zemlji’ brzo je zamenila čak i ovaj geografski ograničen anti-nacionalistički stav.)“[14]
kolonijalizam kao preduslov kapitalizma
Drugim rečima, od ključnog je značaja jasno videti, jasno misliti – dakle, opasno misliti – i jasno odgovoriti na bezazleno prvo pitanje: šta je, u osnovi, kolonizacija? […] Priznati jednom za svagda, ne prezajući od posledica, da su glavni akteri avanturista i gusar, prodavac na veliko i vlasnik broda, kopač zlata i trgovac, apetit i sila, a iza njih, opasna senka civilizacije koja se, u jednom trenutku svoje istorije, našla pozvanom da, iz unutarnjih razloga, na svetske razmere proširi nadmetanje svojih sukobljenih ekonomija.
Vodeći se svojom analizom, našao sam da je licemerje novijeg datuma; niti je Kortez otkrio Meksiko sa vrha velikog teokalija, niti Pizaro pre Kuska (a još manje Marko Polo pre Kambaluka) tvrdi da je donosilac superiornog poretka; da oni ubijaju; da pljačkaju; da imaju kacige, koplja, pohlepu; da su apologete ropstva došli kasnije; da je glavni krivac hrišćanska pedanterija, koja je izvela nepošteno jednačenje hrišćanstvo=civilizacija, paganizam=divljaštvo.
Da, vredelo bi truda klinički proučiti, u detalje, korake koje su preduzeli Hitler i hitlerizam i otkriti veoma istaknutoj, veoma humanističkoj, veoma hrišćanskoj buržoaziji 20. veka da […] ono što ne možemo da oprostimo Hitleru nije sam zločin koji je počinio, nego zločin protiv belog čoveka, poniženje belog čoveka, činjenicu da je na Evropu primenio kolonijalističke procedure koje su do taba bili rezervisane isključivo za Arape iz Alžira, kulije iz Indije i crnce iz Afrike.
Aimé Césaire, Discours sur le colonialisme, 1955.
II DEO. „NOVI SVET“, BOŽANSKO DELJENJE PLANETE I TROUGAONA TRGOVINA
Doba velikih geografskih otkrića je nejasno definisan period evropske istorije od 15. do 18. veka. Počelo je željom evropskih sila da zamene ‘put svile’ alternativnom, pomorskom rutom skupocenih proizvoda iz Indije kako bi izbegle prolazak kroz muslimanska kraljevstva, koji je za posledicu imao povišene cene začina i drugih egzotičnih proizvoda. Pomorske sile iberijskih kraljevina bile su pioniri ovog poduhvata. Brodovi iz Lisabona pokušali su da stignu do Indije obilazeći Afriku, dok su katolički kraljevi Kastilje i Aragona finansirali Kolumbovu ekspediciju stizanja do Indije plovidbom oko sveta. Navigatori iz Lisabona su 1470. otkrili nenaseljeno ostrvo na ekvatoru, sa idealnom klimom za tropsku zemljoradnju, nakon čega je 1493. osnovana kolonija Sao Tome. Sa ciljem osnivanja prostranih plantaža šećerne trske, Portugalci su sklopili sporazum sa susednim afričkim kraljevstvom Kongo. Kralj Konga je prihvatio hrišćanstvo i u zamenu za evropske proizvode snabdeo je „istraživače“ robovima za plantaže. To je bio početak kolonijalizma, trgovine robljem i „trougaone trgovine“. U međuvremenu, Kolumbove pomorske ekspedicije su „otkrivale novi svet“. Papa Aleksandar VI je 1494. Sporazumom iz Trodesiljasa podelio svet na pomorska kraljevstva Iberije: sve zemlje zapadno od meridijana koji prolazi kroz Azorska ostrva pripala su tronu Lisabona, dok su zemlje istočno od zamišljene linije („Linea Alexandrina“) pripale tronu Kastilje i Aragona. Portugalski se i danas govori u zapadnoafričkim zemljama i Brazilu, a ne španski kao što je to slučaj sa ostatkom Južne i Centralne Amerike. Sporazumu iz Tordesiljasa pridodat je Sporazum iz Saragose (1529) koji je podelio azijske „posede“ na kraljevstva Iberije, „zapadno i istočno od antimeridijana“ (što objašnjava zašto se španski takođe govori na Filipinima, i zašto je portugalski i dalje zvanični jezik u Istočnom Timoru i Makau).
Na Sao Tomeu je 9. jula 1595. izbila pobuna robova, Revolta Angolar. Pobunjenici zu zauzeli glavni grad, a pobuna je ugušena u krvi godinu dana kasnije. Kolonijalisti, ne želeći da rizikuju novu pobunu, odlučili su da prebace „trougaoni sistem“ u tzv. Novi Svet, u Amerike. Transatlanska trgovina robljem, aktivna od kraja 16. do početka 19. veka, formirala je osnovu poznatog sistema „trougaone trgovine“, sistema cirkulacije robova, poljoprivrednih proizvoda i manufakturnih dobara između Afrike, Amerike i Evrope. Afrički robovi korišćeni su u „kolonijalnoj“ poljoprivredi u Amerikama, a proizvodi su se potom izvozili u Evropu. Sirovine su obrađivane u Evropi, a deo je izvožen u Afriku u zamenu za afričke robove koji su potom prebacivani iz Afrike u Amerike.
Robovi su dovođeni u Novi Svet ne samo radi plantaža, nego i za rudnike plemenitih metala, kao što je zlato („Eldorado“ koji su tražili konkvistadori) i, najvažnije, srebro. Potosi je grad i prestonica istoimenog departmana u Boliviji. U 16. veku, ovaj region se smatrao najvećim industrijskim kompleksom na svetu i bio je pod kontrolom španske kolonijalne vlade. Osnivanje grada Potosi bilo je rezultat otkrivanja srebra u okolini, 1544. godine. Indijanci si primorani na prinudni rad u rudnicima srebra Potosija. Od samog početka, hiljade robova je umrlo zbog surovih uslova i velike nadmorske visine, od upale pluća ili trovanja živom tokom procesuiranja srebra. Stopa smrtnosti u lokalnim indijanskim zajednicama je do 1600. naglo skočila. Španski gospodari rudnika su 1608. podneli peticiju tronu Madrida da im dozvoli uvoz afričkih robova. Procenjuje se da je tokom kolonijalnih godina osam miliona domorodačkih i afričkih robova umrlo radi ekstrakcije srebra.
Kolonijalni posedi su pretvorili kraljevstvo Kastilje i Aragona u Špansko carstvo „u kojem Sunce nikada ne zalazi“, jer se raširilo čitavim svetom. Međutim, održavanje svih ovih poseda bilo je veoma skupo i plemeniti metali koji su dolazili iz novih poseda uglavnom su korišćeni za finansiranje ratova u Evropi i odbranu prekomorskih poseda od gusara i plaćenika. Na kraju, Špansko carstvo nije pratilo tranziciju iz feudalizma u kapitalizam, pa je stupilo na dugu stazu opadanja.
rođenje kapitalističkog sistema
Svetsku dominaciju preuzele su sile iz severne Evrope koje su bile spremne da iskoriste nove uslove. Prvu zvaničnu berzu osnovala je 1602. Holandska istočnoindijska kompanija (VOC). VOC je postao prva kompanija u istoriji koja je izdavala obveznice i akcije. Teoretičari globalnih sistema Valerstin (Wallerstein) i Ariđi (Arrighi) smatraju da je ekonomska i finansijska dominacija Holandske republike u 17. veku prvi istorijski model kapitalističke hegemonije. „Trgovački kapitalizam“ Holandije bio je zasnovan na trgovini, mornarici i finansijama, a ne na proizvodnji i poljoprivredi. Ogromna akumulacija kapitala u tom periodu stvorila je potražnju za „investicionim prilikama“. Za to su bile potrebne nove institucije koje bi regulisale investicioni kapital, što je dovelo do stvaranja Amsterdamske berze i Amsterdamske banke (Amsterdamsche Wisselbank). Pojavile su se i inovacije u pomorskom osiguranju i u legalnim strukturama poslovanja, kao što je stvaranje (takođe prvi put u istoriji) akcionarskih društava. Nakon osnivanja Holandske istočnoindijske kompanije (VOC) 1602. godine, zasnovana je i Holandska zapadnoindijska kompanija (WIC) 3. juna 1621. godine, a njena glavna nadležnost bila je učešće u trgovini robljem u Novi Svet („investicione prilike“ pomenute ranije). Bila je to vrsta kapitalizma državnog monopola, s obzirom da su VOC i WIC imali ekskluzivnu jurisdikciju nad pojedinačnim sektorima, dok su u isto vreme bili pod kontrolom federacije (Staten-Generaal) „parlamenata“ nezavisnih regija Holandije.
Holandija je nakon tridesetogodišnjeg rata stekla nezavisnost od supersile tog doba, Španije, ustanovila kapitalističku hegemoniju nad do tada nepobedivom Španijom i Portugalom, ali je nakon toga poražena (u još jednom tridesetogodišnjem ratu) od strane engleske mornarice, koja je bila umešana u promovisanje rivalnih kolonijalnih i komercijalnih projekata. „Čelikom i krvlju“, Britanija se konačno pojavila kao pokretačka sila svetskog kapitalizma. Današnji centar globalnog finansijskog sistema, Vol Strit, nalazi se na istom mestu na kojem je Holandska zapadnoindijska kompanija uspostavila ‘Waalstraat’ kada je Menheten bio centar grada koji se u to vreme zvao Novi Amsterdam, i njime je vladao jedan od najvećih trgovaca robljem tog vremena, Piter Stajvesant (Pieter Stuyvesant; u čiju su čast nazvane istoimene cigarete). Kada je grad 13. decembra 1711. prešao u ruke engleske krune i nazvan Njujork, gradsko veće je ustanovilo statutorno tržište za afričke i domorodačke robove na Vol Stritu. Veliki profiti trgovaca i špekulatora koju su preplavili tržište roblja i dodatne transakcije između njih na kraju su dovele do stvaranja Njujorške berze na istoj lokaciji.
Nova upotreba Vol Strita počela je svega deceniju nakon što su bivši kolonijalni posedi Severne Amerike stekli nezavisnost od evropskog kolonijalizma i Sjedinjene Države su počele da pišu sopstvenu kolonijalnu istoriju, na neki način predstavljajući most između prvog talasa ekspanzivne okupacije cele planete od strane zapadnih sila (između 15. i 18. veka) i drugog talasa, kolonijalizma industrijskog kapitalizma na kraju 19. veka, odnosno takozvanog „novog imperijalizma“. Drugi talas kolonijalizma dobrim delom je izazvan industrijskom revolucijom. Industrijskim državama su bile potrebne kolonije kao izvori jeftinog i stabilnog priliva sirovih materijala, kao tržišta za dobra koje je proizvela sama kolonijalna sila, ali i kao ispostave za ulaganje viška kapitala (sa garantovanim izgledima za visok profit uz minimalan rizik). U kontekstu industrijskog nadmetanja među evropskim državama, kolonije su takođe korišćene za kontrolu nad strateškim tačkama kao što su Gibraltar ili Suecki kanal. Osim toga, kolonije su mogle da se koriste kao vojne baze rasprostranjene širom sveta.
pobune kao pokretačka sila istorije
U ovoj krvavoj povesti rođenja kapitalizma na putu od kolonijalizma do „imperijalizma“ krajem 19. veka, ne mogu se zanemarivati svedočanstva o pobunama, koje je evrocentrična istoriografija generalno ignorisala. Zaista, radnički i socijalistički pokreti nisu čak ni spomenuli pobune tokom prvog talasa kolonijalizma. Kao što smo videli, prva antikolonijalna pobuna, ona robova na Sao Tomeu, odigrala se već 1595, i za posledicu je imala reorganizaciju trougaone trgovine. Pomenućemo samo najveće među pobunama koje su usledile nakon toga, kada je trougaona trgovina evoluirala u prevoženje robova iz Afrike u „Novi svet“, gde su stvorene ogromne plantaže „kolonijalnih proizvoda“: pobuna čuvene „Dadilje maruna“, afričke robinje koja je 1734. započela prvi „rat maruna“ na Jamajci. Usledila je pobuna na Sv. Domingu[15] 1751–1757, zbog koje su vođu, afričkog roba Franosa Makandala (François Mackandal), francuski kolonijalisti spalili na lomači „kao čarobnjaka“. Nakon ovih su usledili veliki ustanak urođenika u Boliviji i Peruu 1780–1782, i ustanak ‘Crnih jakobinaca’ na Haitiju 1791. Ne bi bilo preterivanje reći da su nemiri robova i antikapitalističke revolucije u „Novom svetu“ odredile kurs kapitalizma (alternativna verzija Marksove formulacije da je istorija čovečanstva istorija borbe između klasa). Pobuna na Sao Tomeu je doprinela premeštanju plantaža u „Novi svet“. Nemiri na Karibima (sredinom i krajem 18. veka), i antikolonijalne buržoasko-demokratske revolucije u Južnoj Americi premestile su „aktivnosti“ evropskih kolonijalista na plantaže robova na jugu SAD i u Brazilu. Kraj ropstva u SAD (1865) i Brazilu (1888) usmerio je pažnju kolonijalista na stvaranje robovskih plantaža u samoj Africi, u onome što je nazvano „jagma za Afrikom“ – sa užasnim posledicama, npr. u „slobodnoj državi Kongo“ (slobodnoj za eksploataciju) koja se od 1885. do 1908. nalazila u posedu belgijske krune, između pet i deset miliona Afrikanaca je umrlo na plantažama gume.
zaključci kratke genealogije dekolonijalizma kao kapitalizma
U skladu s vladajućom predrasudom (vrlo zgodnom za manipulaciju), imperijalizam je relativno skora pojava, a njegova glavna ambicija je kolonizacija celog sveta. To je „poslednji stadijum kapitalizma“. Ova dijagnoza podrazumeva specifičan lek: nacionalizam. Ratovi za nacionalno oslobođenje srušiće imperijalističko carstvo.
Ova dijagnoza možda služi svrsi, ali ne objašnjava bilo koji događaj ili situaciju. Mnogo bliže istini dolazimo kada ovaj koncept postavimo naglavačke i kada kažemo da je imperijalizam bio prvi stadijum kapitalizma, da je svet vremenom bio kolonizovan od strane nacionalnih država, a da je nacionalizam vladajući, aktuelni i nadamo se poslednji stadijum kapitalizma. Dokazi za ovu tvrdnju nisu otkriveni juče; oni su odavno poznati, baš kao i predrasude koje služe tome da ih ospore.
Fredy Perlman. The Continuing Appeal of Nationalism, 1984
Prelazak sa feudalizma na kapitalizam nije rezultat razvoja proizvodnih snaga; kapitalistička društva u kojima sukob između kapitala i najamnog rada nije zauzimao središnje mesto postojala su vekovima, prva pojava specijalizovanog rada nije bio industrijski radnik, već najamni vojnik. Prvobitna akumulacija nije događaj koji se odigrao jednom, već proces koji neprekidno traje. Čak i u užem smislu u kojem ju je Marks opisao, odigrala se mnogo ranije i izvan Evrope. U kontekstu Zapadnog sveta, unutar kojeg je Marks razmatrao fenomen prvobitne akumulacije, imala je mnogo više oblika.[16]
Decenijama je glavno tumačenje imperijalizma od strane levice bilo to da on predstavlja anizotropski razvoj, tj. da su imperijalističke zemlje držale „treći svet“ nerazvijenim (zaustavljajući njegov „pravi“ kapitalistički razvoj) kako bi ga eksploatisale, dok je od prvog trenutka kolonijalizma (trougaona trgovina) središnje pitanje bilo ko, putem mača i topa, određuje vrednost ljudi i prirodnih resursa u globalnoj podeli eksploatacije.
III DEO. ANTI-IMPERIJALIZAM KAO SPOLJNA POLITIKA
imperijalizam i anti-imperijalizam u hladnoratovskom periodu
Kao što smo videli nešto ranije, Lenjinov državni kapitalizam je odabrao da „iskoristi“ nacionalnu ideologiju, ukrašavajući je raznim antikapitalističkim tricama i kučinama emancipacije, kako bi izgradio novu ujedinjujuću ideologiju nazvanu anti-imperijalizam. Oblikovanje kolonizovanog stanovništva širom sveta u nacionalne države pod kontrolom lokalnih komunističkih partija i buržoazija stvorilo je globalni, takođe imperijalni, sistem usmeren na SSSR. Vezanost za vojnu mašineriju sovjetske imperije će zaštititi nove nacionalne države pljačke njihovih sirovina od strane „imperijalista“. Naravno, „domovina socijalizma“ će sprovesti tu „eksploataciju“ prirodnog bogatstva, dok su njeni regionalni saveznici trebali da sprovedu ubrzanu industrijalizaciju, kako bi preokrenuli „anizotropski razvoj“, navodno „nametnut od strane imperijalizma“ – ovo je bio alternativni opis „prvobitne akumulacije“, ovog puta „u korist socijalizma“.
Maoistička Kina se pojavila kao suparnik „sa levice“ sovjetske imperije, koja se već takmičila protiv zapadnoevropskog i severnoameričkog kapitalizma. U aprilu 1969, tokom svog ključnog izlaganja o spoljašnjoj politici Kine na IX. kongresu komunističke partije, maršal Lin Bao (zvanični naslednik Mao Cetunga) proglasio je borbu na dva fronta, protiv SAD i SSSR, opisujući obe supersile kao „papirne tigrove imperijalizma“ i ističući spremnost svoje zemlje na učešće u ratovima velikih razmera: „Imperijalistički rat predstavlja veče uoči socijalističke revolucije. Osnovna Lenjinova teza nije izgubila ništa od svog značaja. U skladu sa istorijskim iskustvom Prvog i Drugog svetskog rata, možemo biti sigurni da bi započinjanje Trećeg svetskog rata od strane ruskih revizionista, američkih imperijalista, i svetske reakcije, neizbežno ubrzalo razvoj protivrečnosti i izazvalo narodne revolucije, koje će čitavu tu gomilu imperijalista, revizionista, i reakcionara poslalo u grob nešto ranije. Tada bi Kina, pojačavajući ratna dejstva protiv SSSR-a, započela postupno približavanje sa SAD kako bi […] odbranila Staljinovo političko nasleđe kao svetskog vođe međunarodnog proletarijata, nasleđe koje je SSSR odbacio destaljinizacijom.“[17]
Tokom 1970-ih, dok je „domovina socijalizma“ nametala kolonijalne mere državnog kapitalizma u svojoj zoni uticaja, u „slobodnom svetu“ je otpočinjao novi kolonijalizam, kroz MMF-ove zajmove nedavno dekolonizovanim zemljama, što ih je pretvorilo u dužničke kolonije. U kapitalističkim metropolama, središnje mesto u sferi politike i javnog diskursa zauzimao je anti-imperijalistički revolucionarni militarizam, što je dovelo do neverovatnog kolaža koji je uključivao IRA, ETA, Gadafija, Stasi, RAF, „marksističke“ palestinske organizacije, „Karlosa Šakala“, podršku „anti-imperijalističkim“ diktatorima „trećeg sveta“ itd., i koji je više podsećao na loš detektivski roman nego na sprovođenje oslobodilačkih praksi i ciljeva. Istovremeno, maoistička „teorija o tri sveta“ za koju su umrle desetine hiljada širom čitave planete, na kraju se pretvorila u diplomatsku kartu u međunarodnim odnosima, u vreme kada se Komunistička partija Kine transformisala u ono što je danas, uspešno promenivši svoj model totalitarizma bez potrebe da makar promeni ime. Kao rezultat „ponovnog približavanja“ između SAD i komunističke Kine, Sjedinjene Države su (između 1970-ih i 1990-ih) u Angoli podržavale maoističku gerilsku grupu UNITA u borbi protiv prosovjetskog Narodnooslobodilačkog pokreta Angole (MPLA), tokom građanskog rata između dve komunističke anti-imperijalističke gerilske grupe koji je odneo živote 500.000 ljudi.
Nakon završetka Hladnog rata i pada Sovjetskog saveza, na Balkanu smo doživeli grotesknu, ali takođe krajnje tragičnu, podršku „anti-imperijalističkom“ Miloševiću od strane grčkih poslovnih krugova, medija, pravoslavne crkve, komunističke partije, različitih grana državnog aparata, i neonacista. Zakleti grčki anti-imperijalisti, u poslednjoj fazi ratova u bivšoj Jugoslaviji, žestoko su osuđivali rat „koji je proizveo NATO“.
Zanimljivo je da je model „pronatovske OVK“ bila koalicija različitih anti-imperijalističkih komunističkih prohodžističkih („intervencionističkih“) organizacija na Kosovu. Nakon nasilne represije JNA nad etnički zasnovanim radničkim protestima na Kosovu (1981), različite levičarske grupe su se okupile kako bi osnovale Kosovski narodni pokret (LPRK). Oni su zagovarali „izvorni staljinizam“ Albanije usmeren protiv „prozapadnih revizionista“ iz Beograda, predstavljajući eksploataciju albanskog zemljoradničkog i industrijskog proletarijata na Kosovu kao jugoslovenski imperijalizam u sprezi sa kapitalističkim Zapadom. Nakon pada Hodžinog režima u Albaniji, sve što je ostalo od „staljinističkog anti-imperijalizma“ na Kosovu bio je nacionalizam, koji je saveznika potražio u NATO.
„osobenost“ balkana
Istorija Balkana ima sopstvene specifične i veoma važne karakteristike. Danas se u pravilnim intervalima neka od balkanskih zemalja opisuje kao „bure baruta“, održavajući stereotip opisivanja Balkana kao „evropskog bureta baruta“, koji je stvoren u godinama pre Prvog svetskog rata. Ovo je, pritom, prema dominantnom narativu, potvrđeno izbijanjem Jugoslovenskih ratova odmah nakon kolapsa Sovjetskog saveza. Ali prvi evropski stereotip o Balkanu je onaj o vampiru – setimo se Le Fanuovog horor romana Carmilla (1872), ili poznatijeg Stokerovog Drakule (1892).
Od sredine 19. veka, Balkan je postao popularna tema razgovora i odredište putovanja, kako su urbani putnici iz razvijenih evropskih nacionalnih država počeli da posmatraju egzotični Balkan kao živopisnu laboratoriju u kojoj mogu postati posmatrači sopstvene prošlosti, dok su se različite etnogeneze odvijale pred njihovim očima, a balkansko odsustvo kapitalističke etike i eurocentričnog scientizma fasciniralo Zapadnjake svojom divljom, animalističkom svakodnevnicom. Etnički nečist, „bastardni“ i „strani“ identitet Balkana je najbolje izražen u liku Drakule, polučoveka i potčoveka koji preti da zarazi rasno čistu Evropu. U romanima tog doba pojavljivale su se različite fiktivne Balkanske zemlje, poput Ruritanije, Stirije, ili Hercoslovačke, hvatajući transcedentalni karakter etnogeneze. U godinama koje su usledile odmah nakon toga, pokrenuti su transcendentalni ratovi za nasleđe, kako su različite lokalne buržoazije odabrale da poistovete svoje interese sa nekom od velikih evropskih sila koje su svoje međusobne sukobe prenele izvan Evrope, i u ovom slučaju želele da izvuku maksimalnu korist od kolapsa Osmanskog carstva. Brzina kojom je civilizovani Zapad uspeo da napravi iskorak od literature strave i užasa do strave i užasa realnosti ratova za kapitalističko proširenje, uporediva je samo sa brzinom same kapitalističke ekspanzije. Početkom 20. veka, antagonizam nacionalnih kapitalističkih klasa je tražio izgovor da izbije na Balkanu. Krajem istog veka, Balkan se vratio ratu, ovog puta u ime tzv. kapitalističke globalizacije. A sada ponovo čujemo poziv na rat, u kontekstu intrakapitalističkog nadmetanja.
IV DEO. BORBA PROTIV IMPERIJALIZMA NE MOŽE BITI ANTI-IMPERIJALISTIČKA
Preispitati kapitalizam znači izmeniti, a zatim i ukinuti način na koji on raspodeljuje moć. Ali da bi se to učinilo efikasno, moramo razumeti šta je tačno to što preispitujemo. Mi tvrdimo da moć nije spoljašnji činilac koji prekida ili daje potporu materijalnom procesu akumulacije; zapravo, ona je unutrašnji pokretač, opšte sredstvo i cilj kapitalističkog razvoja. Tako posmatran, kapitalizam se najbolje razume i preispituje ne kao model potrošnje i proizvodnje, već kao model moći.[18]
Ako je anti-imperijalizam istorijski bio odgovor na pitanje kako se nositi sa ne-ekonomskim aspektom kapitalizma (aspekt koji su sledbenici „egzogenog socijalizma“ prekasno otkrili) na način koji će služiti interesima boljševika, a zatim maoističkog državnog kapitalizma, mi bi verovatno trebalo da postavljamo druga pitanja: Kako će borbe onih koji žive u surovosti otimačine na kapitalističkoj periferiji izbeći da se ograniče na nacionalizam, i predlaganje alternativnih načina za kapitalističku pljačku? Kako se oni od nas koji žive u razvijenim oblastima mogu organizovati bez ignorisanja planetarne nejednakosti, i bez pribegavanja orijentalizmu? Kako povezujemo borbe isključenih, i onih kojima preti isključenje, sa borbama u globalnim kapitalističkim centrima? Kako da uspešno na internacionalistički način odgovorimo na pojavljivanje krajnje desnice, navodno usmerene protiv posledica globalizacije? Kako da zaustavimo kapitalističku ratnu mašineriju? Odgovori na ova pitanja zavise od kolektivne inteligencije, i sposobnosti pokreta da bude aktivan na više nivoa. Ovde ćemo samo izneti nekoliko tačaka.
Mnogi dobronamerno pitaju: „Ali zar stanovništvo kapitalističke periferije ne bi trebalo da se samoorganizuje kako bi pružilo otpor eksploataciji?“ Ipak, istorija pokazuje da su, svaki put kada se stanovništvo organizovalo u vertikalan, piramidalni sistem moći „kako bi pružilo otpor moćnim zemljama“, rukovodioci tog sistema pokušali da ga integrišu u širi piramidalni sistem. Drugim rečima, oni se neće okrenuti protiv jačih kapitalističkih sila, a kamoli protiv hijerarhijskih sistema generalno. Pritom, savremenim inernacionalizovanim kapitalizmom, pored vertikalnih struktura na kojima je zasnovan (različite nacionalne države, njihove armije i policijske snage), vlada gušeća transnacionalna mreža banaka, ali i medijski sistem koji oblikuje imaginarnu dimenziju čovečanstva, i određuje naše apstraktno i simboličko mišljenje. Ako želimo da oslabimo vertikalne strukture moći i proširimo pukotine u mreži globalne ekonomije, prvo moramo pokušati da promenimo sam simbolički poredak. To se ne može učiniti reprodukovanjem interpretacija koje su podbacile po svim pitanjima.
Takođe treba istaći da se, mada kapitalizam postaje sve univerzalniji, „jedinstvena teorija“ koja pokušava da ga objasni odavno dezintegrisala. Da li je ikada postojao primer internacionalne organizacije i delovanja protiv kolonijalizma, osim anti-imperijalizma sovjetske imperije? Odgovor je – jeste. Prva internacionala, samo njeno postojanje i proklamovani ciljevi, oslobodila je sile širom planete. IWW (Industrial Workers of the World – prim. prev.) je bio model organizacije sa iskreno internacionalističkim revolucionarnim karakterom, u kojoj su se imigranti iz Evrope organizovali zajedno sa imigrantima iz Azije, i potomcima afričkih robova u SAD. IWW je podržavao pobunjene domorodačke seljake u Meksiku, pa čak i organizovao prve mešovite sindikate afričkih i belih radnika na afričkom kontinentu. „Dugo se moglo reći da je anarhizam bio posvećeniji internacionalizmu od svog suparnika [marksizma]. Taj stav je delimično proisticao iz činjenice da je anarhizam jahao na ogromnim talasima evropskih iseljenika, karakterističnim za četiri decenije koje su prethodile Prvom svetskom ratu: Italijani, Španci, Portugalci, Poljaci, Jevreji, itd. nagrnuli su u Novi svet, širom Mediterana, i u imperije koje su Evropljani napravili u Aziji i Africi. (Na primer, Malatesta je godinama živeo u Argentini i Egiptu, dok su Marks i Engels ostali u Zapadnoj Evropi.)“[19]
U mnogim delovima planete „odigrale su se masovne migracije proletera, koje su iskovale transnacionalne mreže militanata i stvorile radikalna izdanja. Kombinacija ovih procesa za rezultat je imala stvaranje pokreta koji se raširio na sve kontinente“.[20] S druge strane, kako D. Broder navodi, „[…] Kominterna je od početka u najvećoj meri bila evropski fenomen […] učestvovao je izvestan broj predstavnika iz Azije, ali niko iz Latinske Amerike ili Afrike.“ Kominterna se raširila zahvaljujući politici tzv. „anti-imperijalizma“. Broder citira karakterističnu frazu iz Ho Ši Minove autobiografije: „Ono što me je prvo navelo da verujem u Lenjina i Treću internacionalu, nije bio komunizam, već patriotizam.“[21]
U oštrom kontrastu sa ovim prioritetom otadžbine, praktična podrška koju su antikolonijalnim borbama ponudile anarhističke organizacije (sa kulminacijom u „Tragičnoj nedelji“ u Barseloni, tj. radničkim ustankom protiv španskog kolonijalnog rata u Maroku, koji je trajao od 26. jula do 2. avgusta 1909.) bila je propraćena izričitim protivljenjem militarizmu i nacionalizmu.
Dve godine pre objavljivanja Lenjinovog pamfleta o imperijalizmu, Vilijem Duboa (William Du Bois), često neshvačeni afro-američki pisac i militant, objavio je opširnu analizu u Atlantic Monthly pod naslovom „Afrički koreni rata“ (The African Roots of War), u kojoj klanicu Prvog svetskog rata nije povezao sa „neravnomernim razvojem“, „stapanjem bankarskog i industrijskog kapitala“, i „monopolom kapitalizma“, već je ratu pristupio kao sudaru sukobljenih interesa Zapadnih sila u okviru procesa koji je započeo u poznom 19. veku.
„Trgovački princ, ili aristokratski monopol, pa čak ni klasa poslodavaca, nisu više ti koji eksploatišu svet: to je nacija; nova demokratska nacija sačinjena od ujedinjenog kapitala i rada. Radnici još uvek ne dobijaju, to je sigurno, onoliki deo koliki bi želeli, ili koliki će dobijati, i na dnu se još uvek nalaze velike i nemirne isključene klase. […] Takve su nacije koje vladaju modernim svetom. Njihova nacionalna spona nije naprosto sentimentalni patriotizam, vernost, ili obožavanje predaka. To su uvećano bogatstvo, moć, i luksuz za sve klase, na nivou koji svet nikad ranije nije video.“[22]
U Dušama belih ljudi (The Souls of White Folk, 1920), Duboa tumači „novi imperijalizam“ kao nužan za reprodukciju moći na Zapadu:
„Modernoj beloj civilizaciji je jasno da potčinjenost bele radničke klase neće biti još dugo održiva. Obrazovanje, politička moć, kao i povećano znanje o tehnici i značenju industrijskih procesa, predodređeni su da u bliskoj budućnosti vode ka sve jednakijoj raspodeli bogatstva. Vreme izuzetno bogatih se približava kraju, barem kada su pojedinačne bele nacije u pitanju. Ali postoji rupa u tome. Postoji prilika za eksploataciju na nemerljivom nivou i za neizmeran profit, ne samo za izuzetno bogate, već i za srednju klasu i radnike. Ova prilika leži u eksploataciji ljudi tamnije kože. Tu nas poziva zlatna ruka. Tu nema radničkih sindikata, ni glasanja, ni zabrinutih posmatrača, ni griže savesti. Ti ljudi se mogu iskoristiti do koske, i upucati i obogaljiti u „kaznenim“ ekspedicijama kada se pobune. U tim crnim zemljama „industrijski razvoj“ može na višem nivou ponoviti svaki užas industrijske istorije Evrope, od ropstva i silovanja do bolesti i sakaćenja, sa jednim jedinim pokazateljem uspešnosti – dividendama!“[23]
Anti-imperijalističke borbe protiv kolonijalizma imale su poverenja u okvir nacional-patriotske državno-kapitalističke perspektive, umesto da udare u srce kapitalizma kao sistema moći zasnovanog na pljački, ratu, i rasizmu – ali takođe i na integraciji. U pokušajima da sve svedu na „centralni sukob kapital/rad“, većina teoretičara marksizma ignorisala je ključne kategorije poput kolonijalizma i militarizma. Takticizam lenjinizma vratio je nacionalnu ideologiju na mala vrata. Ovo nije beznačajno, jer danas svedočimo prividno protivrečnom fenomenu „progresivnih“ članova transnacionalne globalne elite koji govore protiv rastućeg populističkog nacionalizma. Da li je moguće da kapitalizam, koji se oslanjao na nacionalnu ideologiju (kao ujedinjujući ideološki režim koji je zamenio religiju), sada promoviše transnacionalne formacije, definišući populistički nacionalizam kao svog suparnika? Transnacionalni kapitalizam traga za većim profitom kroz premeštanje proizvodnje u zone niske cene rada, u kombinaciji sa novim kolonijalizmom (pljačka resursa putem „slobodne trgovine“, zajmovi i neprestani ratovi „niskog intenziteta“ na periferiji), i sa napadima na prava i povlastice u „privilegovanim zonama“, stvarajući uslove ekstremne nejednakosti unutar kapitalističkih centara. U ovom kontekstu, mogli bismo da definišemo „imperijalizam“ kao ekonomski, kulturni, i vojni ekspanzionizam (izvan usko shvaćenog kapitalističkog načina proizvodnje) koji teži da reprodukuje kapitalizam kao globalni sistem. Uz to, postoje „individualni imperijalizmi“, koji pojedine pokušaje ekspanzionizma (ne nužno teritorijalne) supranacionalnih formacija ili regionalnih sila opisuju kao deo takmičenja za moć unutar svetskog sistema. Na kraju, unutar globalne kapitalističke podele i u skladu sa svojim potencijalom, sve države su ekspanzionističke, jer, sa jedne strane, podržavaju ekspanzionizam svojih buržoaskih klasa, dok sa druge strane, učestvuju u naddržavnim formacijama koje su stvorene upravo zbog potreba imperijalističkog aspekta svetskog sistema. Nacionalna ideologija je i dalje neophodna: ona je najefikasnija lažna svest ugnjetenih. Sukobi donose novu ravnotežu, jer se opadanje kvaliteta života u zemlji može opravdati „nacionalnim neprijateljem“ (druga država, nadnacionalna organizacija, ali nikako kapitalizam i njegove krize). Oni takođe neprestano pripremaju teren za rat, ultimativnu reboot and restart operaciju kapitalističke mašine.
Nacionalizam je bio koristan tzv. buržoaziji dok je pravila svoje prve korake, jer ju je ujedinio razdvojivši je. Transnacionalni kapitalizam nije ugrožen individualizacijom svojih subjekata. Naprotiv, on pravi obrasce i reprodukuje najrazličitije vrste razdvajanja. Dok se rivalstva između država i antagonizmi između različitih naddržavnih formacija povećavaju, globalna dominacija kapitalizma se ni najmanje ne dovodi u pitanje. Zaista, ne samo da se kapitalistički imaginarijum ne dovodi u pitanje, već vidimo skok apatije do nezamislivih visina. Suprotno utešnom predviđanju Gi Debora (Guy Debord) kako su „dani ovog društva odbrojani […] njegovi stanovnici su podeljeni na dva dela, od kojih jedan želi da ga uništi“ (možda najpoznatiji aforizam iz četvrtog italijanskog izdanja Društva spektakla), „nacionalizmi odozdo“ širom sveta sada proizvodi podele koje će neizbežno pomoći ljudima da još više internalizuju strukture sopstvene potčinjenosti.
Popis korištenih i preporučenih radova:
Jason Adams (2003), Non-Western Anarchisms, Zabalaza Books.
Lin Biao. Report to the Ninth National Congress of the Communist Party of China, delivered on April 1 and adopted on April 14, 1969, https://www.marxists.org/reference/archive/linbiao/1969/04/01.htm
Shimshon Bichler i Jonathan Nitzan (2010), «Capital as Power – Toward a New Cosmology of Capitalism», Dissident Voice, Μaj 2010.
Anthony Brewer (1980), Marxist Theories of Imperialism – A Critical Survey, Routledge.
David Broder, “Machete and Sickle”,
https://jacobinmag.com/2019/03/latin-american-communism-comintern-third-international].
Aimé Césaire (1955), Discours sur le colonialisme, Presence Africaine.
Dave Crouch, “The Bolsheviks and Islam”, International Socialism 2 : 110
Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century:Money, Power and the Origins of Our Times, 1994.
W.E.B. Du Bois (1915), «The African Roots οf War», Atlantic Monthly, Maj 1915.
W.E.B. Du Bois (1920), «The Souls οf White Folk», DARKWATER – Voices from within the Veil, Harcourt, Brace and Company, New York.
Steven Hirsch i Lucien van der Walt (ur.) (2010), «Anarchism and Syndicalism in the Colonial and Postcolonial World, 1870-1940», Studies in Global Social History, vol. 6.
Richard Koebner i Helmut Dan Schmidt (1964), Imperialism, The Story and Significance of a Political Word, Cambridge University Press.
Immanuel Wallerstein, The Modern World-System. 1974
V. I. Lenin, The Second Congress of the Communist International, Ju 19, 1920.
V. I. Lenin, Eighth All-Russia Congress of Soviets, Decembar 29, 1920.
Rosa Luxemburg. The Accumulation of Capital 1913.
D.T. Northrop, Veiled Empire: Gender and Power in Soviet Central Asia, New York 2004
Prabhat Patnaik (2017), «Marx on Imperialism», People’s Democracy, vol. XLI, No 52.
Fredy Perlman (1985), «The Continuing Appeal of Nationalism», Fifth Estate #319, https://theanarchistlibrary.org/library/fredy-perlman-the-continuing-appeal-of-nationalism
Marcel Stoetzler (2016), «Marx, Karl (1818-83) and imperialism», Palgrave Encyclopaedia of Imperialism and Anti-Imperialism, vol. 1.
Marcel Stoetzler (2018), «Critical Theory and the Critique of Anti-Imperialism», The SAGE Handbook of Frankfurt School Critical Theory, vol. 3.
Woodrow Wilson’s Address to Congress, Analyzing German and Austrian Peace Utterances,11 Februar, 1918, http://www.gwpda.org/1918/wilpeace.html
Robert Young (2001), Postcolonialism: An historical introduction, Oxford, Blackwell.
[1] Richard Koebner i Helmut Dan Schmidt. “Imperialism: The Story and Significance of a Political Word”, 1964.
[2] Robert Young. Postcolonialism: An Historical Introduction 2007.
[3] Marcel Stoetzler. «Marx, Karl (1818-83) and imperialism», Palgrave Encyclopaedia of Imperialism and Anti-Imperialism, vol 1. 2016.
[4] Brewer 1980.
[5] Patnaik 2017.
[6] Rosa Luxemburg. The Accumulation of Capital 1913.
[7] V. I. Lenin, Eighth All-Russia Congress of Soviets, December 29, 1920.
[8] Lenin, op. cit.
[9] Pisma ambasadora Pagea predsedniku Wilsonu, 1913 i 1914, citirana u Aimé Cesaire, Discourse on Colonialism, prevod Joan Pinkham, Monthly Review Press, New York 2001, s. 76.
[10] 11. februar 1918: Obraćanje predsednika Wilsona Kongresu, analiza nemačkih i austrijskih izjava mira, http://www.gwpda.org/1918/wilpeace.html
[11] V. I. Lenin, The Second Congress Of The Communist International, 19. juli – 7. avgust 1920.
[12] Dave Crouch, “The Bolsheviks and Islam”, International Socialism 2 : 110, proleće 2006.
[13] Vođa Crvene armije Mikhail Frunze, 1920 citiran u D.T. Northrop, Veiled Empire: Gender and Power in Soviet Central Asia, New York 2004.
[14] Marcel Stoetzler. «Critical Theory and the Critique of Anti-Imperialism», The SAGE Handbook of Frankfurt School Critical Theory, volumen 3. 2018.
[15] Današnji Haiti – prim.prev.
[16] Za sažetke ove ideje, uglavnom razvijane u radovima Silvije Federiči, Džordža Kafenzisa, i Pitera Linbaua, pogledati npr.: Camille Barbagallo, Nicholas Beuret and David Harvey (eds.), Commoning with George Caffentzis and Silvia Federici, Pluto Press 2019. Takođe pogledati Proceedings of the conference: Towards a Global History of Primitive Accumulation, International Institute of Social History, Amsterdam, 9-11. maj 2019.
[17] Lin Biao. Report to the Ninth National Congress of the Communist Party of China, delivered on April 1 and adopted on April 14, 1969, https://www.marxists.org/reference/archive/linbiao/1969/04/01.htm
[18] Shimshon Bichler and Jonathan Nitzan. “Capital as Power – Toward a New Cosmology of Capitalism,” Dissident Voice, May 2010.
[19] Steven Hirsch and Lucien van der Walt (ur.). «Anarchism and Syndicalism in the Colonial and Postcolonial World, 1870-1940», Studies in Global Social History, 6, 2010.
[20] Adams 2003.
[21] David Broder, “Machete and Sickle”,
[22] W.E.B. Du Bois, «The African Roots οf War», Atlantic Monthly, Maj 1915.
[23] W.E.B. Du Bois. The Souls οf White Folk, New York 1920.